Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Između druge i treće trke svečana povorka alkara prolazila je po treći put jednako ponosno,
s glazbom, i od topota mnogih nogu drhtala je zemlja.
Nečiji velik, žut i kuštrav pas, podvita repa, stvori se odnekud cvileći tužno.
Bježao je tamo-amo po trkalištu motajući se između konjskih nogu. Htio se sakriti među
svjetinu, no kad bi god pristupio kojoj hrpi, gromko viknuše na njega, a on bi se još više
nakostrušio štekćući tužno i pobjegao k drugoj hrpi. No i tu ga dočekaše silnom vikom, a
on preplašeno odskakuta na drugu stranu.
Silan hihot zaori u mnoštvu, no Salka je taj smijeh rastužio još više. I sve same čudne
misli i čudna čuvstva talasala mu se u duši. Činilo mu se da je njemu kao i tom psu, a svi
drugi da su zadovoljni i sretni.
- Pa što ga ona tako gleda - mislio je u sebi kad bi pogledao u Martu koja je neprestano
tražila očima njegova oca. A te su oči bile tako čudne i udivljene kad bi god pale na Rašicu,
i nešto bi sijevnulo u njima.
Salku se tako činilo, i grozno mu zašumilo u glavi kad je pomislio da bi to mogla biti
ljubav. I stade prevrtati u mislima sve događaje u zadnje doba koji mu potvrdiše strašnu
sumnju.
- Zašto u mene nikad ne gleda, ili tako tužno kao da sam onaj pas što mu se toliko smijahu?
- mislio je opet. - A znade da ću joj biti muž!
Kadgod bi se stao i tješiti, misleći kako ono što nagađa nije moguće:
- Kad on svuče onu odoru, opet će biti kaki i dosada, pak će ona ljubiti mene kao i prije,
jer sam ja i ljepši i mlađi.
A na tu misao ustrepta opet radost u njemu i zaplamsa ljubav u potpunom žaru i svom
silom mlade duše što prvi put ljubi.
I Martino lice sijevalo takovom srećom i milinom da bi najvolio poletjeti, zagrliti je tu
pred cijelim svijetom i odnijeti iz te gungule i ispred tih alkara što mu se pričinjahu kao
mladi kraljevi. Pak da se stvore na onom okuču Cetine gdje ih nije nitko gledao kad bi se
ljubili.
Ali mu se isti čas sreća i milina na njezinu licu činila nešto vrlo daleko i što se njega ne
tiče.
Uistinu, kad bi god Marta pogledala Salka, promijenilo se i njezino lice te postalo tužno i
oporo. Nije da bi mrko gledala, ali kao da ga žali. No zašto? Ta sad barem mogla bi biti
radosna jer joj ne ostaje više ništa da želi kao i meni. A može biti da se meni samo onako
pričinja?
Začu se i opet glas trublje jače i gromkije, a zatim poče treća i zadnja trka koja odlučuje o
pobjedi.
No i u ovoj trećoj trci malo je tko mario za ostale alkare, i samo su brojili koliko ih još
mora da protrče do Rašice i do alaj-čauša. Jer sad je bilo jasno da ni jedan osim ove dvojice
ne može biti pobjednik u trci.
Ali i treća trka prođe kao i prijašnje dvije: i Rašica i alaj-čauš pogodiše i po treći put u
sredinu alke.
Sve se zapanjilo od čuda, a svjetina bila je kao izvan sebe: ta nikad se što slično nije dogodilo
ukoliko se spominju.
Među sucima nastane živahno vijećanje, a ostali se alkari skloniše, već umorni, u svoj
trijem.
67