Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
kupiti nitko. Pijte, ta neće nas dopasti po cekin, sve ako i bude kći. A ako je Bog dao
sina... platit ću ja sve što popijemo do večeras.
Svi se nasmiju, namjeste se bolje oko stola i stanu piti. Samo je krčmar zavidno gledao
kako se Pričalo veseli, jer u njega ne bilo djece.
Kad se povratiše dječaci, bilo je već sve popiveno jer je Pričalova kuća bila daleko.
Čim su doskakali unutra rumeni i znojni, svi umuknu, a veći od njih reče:
- Jest, istina, baš je rodila sina.
- I plače, uvijek plače! - nadometne drugi.
Pričalo se prvi nasmije gromko, a za njim ostali, pa nastane veliko veselje, i novo vino
donesoše.
- A ko je kod Rudice i je li vam rekla što?
- Dobro je, smije se. Bile su kod nje žene pa otišle po snoplje, i sada nema nikoga. A rekla
mi da ne kasniš.
- Da, da, ona ima pravo; samo da zahladi pak ću poći. A sama je, veliš?
- Sama, a djeca se igraju za kućom.
- Da, da, samo da zahladi.
- Pa čekaj - reče Vrgas - a što bi joj ti? Neka leži, tako je Bog odredio ženama, a nije samo
tvojoj. Ej, Marko, i moju litru!
A onda započe pjesma i vesela i tužna, kako se kome čini:
Daj-de, dru-že, da ok-ne-mo, da vi-di-mo, mo-re-mo li!
Daj-de, dru-že, da ok-ne-mo!
Meni se smučilo, i nijesam mogao da ostanem dulje kod njih.
Sunce bijaše već zašlo, i prvi se sumrak počeo hvatati nad pustom okolicom. Rečem
»zbogom« pa izađem žurno na put. Mislio sam se povratiti odmah kući, ali da povećam
svoju bol, htio sam svakako da samo začas budem na onim mjestima gdje bih se razgovarao
s Rudicom. Ćutio sam da mi naviru suze, ali ne toliko za njom koliko za lijepom
mladosti i krasnim snovima onih dana kad sam dolazio u dočiće lipičke.
I došao sam tamo, ali ne poznadoh više ledinica na kojima bismo sjedili. Gajići su bili
isječeni, trava spržena i svuda mrtva tišina, pa mi se kroz suze činila neka sasvim druga
mjesta.
Uzalud je izišao mjesec i blago osvijetlio svu okolicu, uzalud su spržene mirisne biljke
žarko odisale: meni se ti dočići pričinjali kao otrgani, izlomljeni vinogradi, a miris me
travice sjećao na groblje.
Htjedoh se povratiti najprečim putem da ne prođem kraj krčme, ali se dosjetim da nijesam
platio vino.
Povratim se tamo i nađem da još sjede i Pričalo i Vrgas i Penjo i Rade... samo onih dvaju
dječaraca nije više bilo.
Pjana im se lica jedva razabirahu u slabu svjetlu male petrolejke na stolu iz koje se njihao
obilan pramen smrdljiva dima među njihovim bakrenim glavama.
- Daj, brate, osam banica, ta valjaju toliko, vidi kako su tvrde! - govorio Pričalo izmučenim
glasom.
44