Dinko Å imunoviÄ
Dinko Å imunoviÄ
Dinko Å imunoviÄ
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti<br />
brižnu starost. I usred tih radosnih misli pomaljao se svaki čas lijepi struk i mlado lišce<br />
zaručnice njegove, koju je htio da usreći.<br />
Baš u to doba Petrica posla maloga svoga brata po gluhog i nijemog ujca Petraša, da u<br />
njega zatraži pomoći i savjeta, jer u svojem djetinjskom očajanju i od tuda čekaše tračak<br />
nade.<br />
Kad ga je Radica doveo u ulicu pod kućom, gdje ga je čekala Petrica među visokim zidovima<br />
ograda, potrčala je naglo k njemu i zagrlila ga mučeći oko bokova. Zatim nastojaše<br />
da mu znakovima protumači svoju nevolju prateći sve svoje žive kretnje nehotičnim<br />
suzama.<br />
Ali je u tom sastanku malo utjehe našla, iako je ujak Petraš odmah pokazao da razumije<br />
što je njojzi, jer je samo nešto vikao i mahao rukama, kadikad je gladio po glavi da je<br />
utiša. A onda iznenada pobježe čudno mašući rukama, kao da bi joj htio reći: žao mi je,<br />
no pomoći ti ne mogu!<br />
Petrica se povratila još očajnija, ali ne kući već u dubravu nadajući se tamo Bošku. Brojila<br />
je na prste dane do četvrtka i hodala po onim mjestima gdje je najčešće bio. Prisluškivala,<br />
ne čuju li se koraci čiji, i lomila granje, samo da nastane štropot koji bi on mogao čuti.<br />
Kušala je i zapjevati, ali je odmah i prestala, jer je njezina pjesma jako sličila plaču.<br />
Istom oko podne javi se Boško s kozama, mahnu joj tužno glavom i htjede da prođe<br />
mimo nju. No ona ga tiho, tiho zazva, a on ipak začuje njezin tužni doziv, ozove se i<br />
priđe k njoj:<br />
- Što hoćeš, Petrica... evo mene! -<br />
A Petrica ne znadijaše na prvi mah kako da počne, već ga samo gledala i napokon progovori<br />
što joj prvo pade na um:<br />
- Svi su se složili protiv mene, Boško... a ja za Juricu neću, jer mi on nosi đerdan!<br />
- Đerdan ti nosi! Pa i treba da mu ga poneseš!<br />
- Eh, ali na sebi! Ali on hoće novac, onako neprobijen, i to za svoju trgovinu! A ja ne dam<br />
niti ću za nj poći... pa eto!<br />
- Nego za koga? - zadrhta čobanče od radosti i nade, te stupi korak bliže.<br />
- Za drugoga kakva; koji mi neće odnijeti đerdana.<br />
Boško je čvrsto uhvati za ruke i klikne:<br />
- Ja ti ne bih odnio đerdana, Petrice, već bih ti još...<br />
Ali ga ona prekine:<br />
- Eh pa to ne može biti, jer ti se ne ženiš... ali mi ipak pomozi!<br />
- Da ti ja pomognem?... A kako?... Nego, znaš, dođi ti, Petrice, sa mnom večeras... Ja<br />
znam kolibu pudarsku u vinogradima, sad je prazna... kod kuće, može biti, da nas otac<br />
ne bi primio...<br />
- Pa kako to misliš? Ili je zar moguće?<br />
- Moguće! I kako da je moguće! Ta spominješ se, preklani, znaš... onaj Rusko, kad je<br />
umako Jolu, nije mu ni osamnaest godina bilo, a kasnije su se i vjenčali... Što?<br />
- A maja?... A ujak Tane?... Ja nikako neću! Ja bih htjela samo onako...<br />
- Kako samo onako?<br />
- Ja bih ti donijela večeras i dukate i talijere... pak da mi ti probiješ đerdan, kako ga više<br />
Jurica ne može imati...<br />
Bošku se nenadano preobraziše i lice i oči, te jedva dahne:<br />
122
Change language