Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Mnogi zaplakaše, a i meni grunuše suze, ali nijesam mogao progovoriti jer su to bile suze
što mi udariše radi sama sebe.
Oni nisu znali koliko sam taj čas želio i kako bih bio sretan da sam na Petrovu mjestu,
onako teško ranjen, ali ljubljen i okružen staranjem i brigom sviju.
- I zašto oni njega tako vole?... Ta on nije bio nimalo dobar, a ja... - počeo sam misliti, ali
nisam dovršio jer osjetih nešto teško u glavi i kao da me trese vatrena groznica.
Podalje od kruga sjedio prekrštenih nogu Guslar i gunđao u sebi nešto kao da sprema
novu pjesmu. Njegovo lice bilo je bez osjećaja, mirno, i činilo se da promatra jedan posve
običan događaj.
Modrikasta večer dizala se iz polja lagano k nebu što je posivjelo, a glasovi se množili
puneći mirni uzduh nad livadama i rijekom.
Stupih u lađu i, vozeći se, gledao sam u tihu vodu i mislio. Mislio sam o svijetu, o ljubavi
i o sebi nastojeći se sjetiti kakvog poređenja, kakve rečenice ili makar kakve riječi koja bi
me mogla utješiti. Htio sam kojim aforizmom, kojom poslovicom označiti svoju sudbu,
ali mi ne dođe ništa na pamet.
Istom nešto kasnije, ne znam ni kako ni zašto, padoše mi na um čudne riječi Svetoga
pisma: »No jer nisi ni vruć ni hladan, izbacit ću te iz usta svojih.«
Uputih se obalom k Pojilima požudno upijajući hladno odisanje rijeke. I gledajući daleke
čobanske vatre u polju, počeh skladati u sebi pjesmicu i melodiju koja mi se činila vrlo
tužna:
Sunce moje, ne zalazi
Tako rano meni...
- Vozite br-že... vo-zi-te - začujem dubok, otegnut doziv dolje kod prijevoza, ali nisam
mogao pogoditi čiji je to glas, jer se brzo pomiješao među stotinama drugih što su se
dizali više potamjelog polja.
*
Jesen je već bila prošla, i stadoše se javljati prvi vjesnici oštre zagorske zime. Te cijele
jeseni bio sam jako slab iako ne baš bolestan, no ipak mi dođe u Tihovo majka da me
njeguje i čuva.
Talijani su davno otišli, za Stanojku pod Vještića gorom nisam više ni čuo, a Petar Bakota
bijaše ozdravio i njegov povratak u selo očekivao sam svaki dan.
Jedne večeri, zarana, vraćao sam se tužan i zamišljen kući, sa samotne šetnje po Tihovu.
Slaba zapadna svjetlost kao da još nije sasvim utrnula, i ponešto se razabiralo kako nejasno
strši osamljena školska zgrada iz kamene ravnice.
Pred kućom, s desne strane, virio iz sumraka ugao visoke avlije, a sve ostalo gubilo se
izdaljega oku kao da nestaje u dubini. Okolo, ledeni sjevernjak gutala praznina, i malo se
čulo njegove huke, pa bi samo kadikad zašumio plazeći suhom travom. Koračao sam
neveselo i dođoh bliže.
Na onom uglu, iz samog zida, stršio ogoljeli grm, i svaki put kad bi zamahnuo vjetar
jače, zacvilio bi njišući svoje golo i dugo pruće i šibajući svoje kamenje. Taj je ugao bio
104