Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
najbliži kući čuvajući je svojim krilima od vjetra, a u tjesnacu među njima nešto bi zacviljelo
čovječjim glasom jer je ondje živjelo mlado, napola osušeno deblo.
U avliji sam i kroz mrak vidio kako vjetar mota rubljem što i preko noći ostade na sušilu.
Trzalo se ono rublje na žicama koje su ljetos služile da se po njima penju slabašne vitice
mlade loze, i jedva mi se dalo svratiti pogled s tih sivih barjaka što vijore u mraku.
Baš iza onoga ugla s grmom svjetlucao prozor moje rasvijetljene sobice, i ja pobrzam da
se zaklonim i da što prije ugledam zabrinuto i ljubazno lice svoje majke.
Ona me čekala nestrpljivo, poljubi me i ode da što pripravi za nas dvoje. A ja se zatvorih
u svoju sobu, te kod prozora, iz tople, prijatno osvijetljene sobe, stanem promatrati vjetrovitu
i studenu noć.
Odatle moglo se vidjeti savijanje slabašna pruća na uglu pa čuti njegov zvižduk, i nisam
se osjećao zaklonjen od velikih i nepoznatih sila što vitlaju zemljom. Jer duša mi je lutala
van toga doma obnavljajući prikaze onoga što je prošlo i stvarajući nove zgode koje bi
mogle doći.
I večeri na Pojilima, i uvala kod manastirskih mlinova i noćni put k Busovim Stajama
prolazili mi opet uznemirenom dušom.
- Sada je zima, no doći će proljeće, a za njim ljeto, pa će nastati isto onake rumene večeri i
isto onake rosne mirisave noći. Ali za mene će biti i Pojila i veselo vrelo kod manastira i
duboka dolina pod Vještića gorom, sa svojom srebrnom maglom i tamnim šumama,
zauvijek pusti... Za mene nema više ni Stanojke. Čija li će biti? Šta ona sada radi i na koga
misli?... Gdje li su sada Nina i Ada?... Gdje li će na ljeto, za toplih, jasnih noći, pjevati
svoje ljubavne pjesme?...
I sjetim se jedne od njih:
O fior di viole!...
Er' mi' ciumacco non vo' far le scale,
Entra per la fenestra come er' sole!... 6
Tu je pjesmicu bila Nina naučila i Petra, i on joj se toliko smijao!
Pomislim na njegov skori dolazak, i postade mi jako teško: uviđao sam kako nije moguće
da drugujemo i živimo zajedno.
Odem od prozora, sjednem i stanem pisati molbu za premještaj.
... Posljednji, nježni zvuk šestoga udarca sata na zidu zazuja i umrije... Kao da sam čuo
zveket Stanojkina srebrnog đerdana o staklenu čašu i odmah za njim mio šapat: - Usta...
ljubav... ne mogu doći. - Tada mi, ujedanput, potekoše na papir krupne suze, i bacih
pero.
Hrvatsko kolo, 1912.
6 O fior di viole!... (tal.) - Ljubičin cvijete!... / Moj ljubavnik neće k meni uza stube, / Već ulazi
kroz prozor kao sunce!...
105