Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Bio je dan u kolovozu mjesecu kada bi Cetinjani, obučeni u sjajno odijelo starinskih junaka,
na konju u trku, kopljem gađali u gvozdeno kolo. Ali su trkali tu alku samo bogati
varošani ili mladići iz najboljih kuća sa sela kojima bi varoški koljenovići htjeli da pozajme
alkarsko odijelo i skupu opremu dobru konju.
A dobrih je konja u ravnoj Cetini bilo mnogo. Ta najveći su dio cetinskog polja sočne
livade na kojima svakog ljeta pasu velike hrpe brzih konja. I čilih momaka bijaše dosta
koji se na njima utrkivali i preskakivali jaruge i grmlje. Samo tim momcima što su protrkivali
poljem, trebala su ona sjajna odijela da mogu i u alci pokazati svoje junaštvo.
A kako je to lijepo bilo pred hiljadama što se okupe da vide tu sjajnu trku!
To je polje sad žeglo silno sunce, tako da je nad njim titrao zrak od žara usijane zemlje.
Činilo se izdaljega bez išta živa, ali pod vrbama kraj Cetine i njezinih pritoka odmarali se
konjari i gdjekoja čobanica, kraj konja što su polegli izmučeni žegom i jutarnjom trkom.
Tu, više »Sitnih livadica« uvrh polja, šumilo Paušino vrelo kraj kojega se ukočile hrpe
niskih vrba i visokoga jablanja. U njihovim tamnim i kratkim sjenama tri konjara iz sela
Begluka čekali večernju zahladicu da opet protrče livadama pak da isprate ljepše čobanice
do njihova sela.
Izvaljeni, u samim bijelim razgaljenim košuljama i modrim suknenim gaćama, razgovarali
se ti momci o konjima i livadama, o sijelu i djevojkama, pak o ječermama, nožima i
puškama. Govorili su i govorili dugo, dok najmlađi od njih ne zamukne i zagleda se
daleko k rijeci gdje se nešto među rakitom bijelilo i pomicalo, kadgod u sjeni a kadgod
na suncu.
To bijahu beglučke čobanice i peračice što su se svaki dan o podnevu svlačile da se okupaju
u tom okuču Cetine. I Salku se od svjetlosti stisnute zjenice raširile da razaberu te
lijepe čobanice među rakitom.
Salko je momak još djetinjeg lica, ali uzrasta tako jaka da bi se drugi momci čim god
izgovarali kad bi došlo do toga da se s njim porvu. S obilnom i plavušastom kosom a bez
brkova, sa sjajnim velikim očima i dugim trepavicama, pak oblim rukama prekriženim
na bijelim izbočenim prsima - onako ležeći nauznak - bijaše nalik na prkosnu djevojku
što draži svoga jarana.
Drugovi mu bili isto tako lijepi i kršni momci kao i on sam, ali koju godinu stariji od
njega. No sva su trojica dobri prijatelji, odrasli u istom selu i još su od djetinjstva zajedno
potrkivali poljem, pa jedan drugome utjecali bez zavisti i bez svađe. Bilo je možda i djetinjskih
šaka, ali radi koješta čega se više i ne spominju.
Podnevno je sunce pržilo i umaralo sve živo u tom polju, i livade, isparujući kroz pukotine,
davile zagušljivim mirisom. No ti čili momci nijesu osjećali ni umora ni vrućine.
Smiješili su se sretni i zadovoljni spominjući djevojke po svojim selima i pripovijedali što
su sve čuli ili govorili na sijelima posljednjih dana.
Znali su da je Salko zaljubljen u Martu, najljepšu curu u Begluku, pa je ne spominjahu
pred njim. No znali su i to da je njemu samo osamnaest godina, a ona je dvije godine
starija, i nije moguće da mu bude žena. Pa još: Salkov otac bio hajduk i strašno je naprasit
čovjek, a Martina je mati vještica, pa su se momci klonili i njezine kuće i njezinih pogleda.
Zato su i govorili o njihovoj ljubavi samo u šali.
Ali se Salko i Marta nijesu ljubili baš za šalu.
Salko jedanput samo što se nije utopio plivajući preko Cetine k Marti, a Marta se veselo
nasmiješi svaki put kad ugleda Salka.
Nego za to neki ne znali, a neki i ne vjerovali, pa se njih dvoje grlilo svaki dan sve jače,
nesmetano od čijih pogleda niti od čijeg prisluškivanja. Grlili su se i toga ljeta u mnogim
47