Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
pirinča, dvije vreće krompira i kotlenicu ulja; u nekakvoj bakrici svari šaku pirinča i
nekoliko škrilja, ulije žlicu ulja, pa mu to za vas dan. Vina i mesa ja mislim da nije okusio
ni na Božić!
- Pa je li star? - zapita opet neko kod stola.
- Kako star! Neće mu biti još ni trideset godina, ali mršav, blijed i uvijek tužan. A ljudi
moji, kakva smo mi paroka prije imali, fra Jozu! Sad je na Baravicama, ali ga nećemo
nikad zaboraviti. Kakve je gospode dolazilo u njega; sastanu se kadgod i po deset kočija
pred kućom! Pod brijestima peku se praščići, janjci ili tuke, kakav je zeman od čega, a u
kući pjevanje, cika, smijeh... ta ko bi vam pripovjedio sve! Držao dva konja za karocu i
jednog za jahanje, pravog hata uzjaše na svog hata, propinje ga na zadnje noge i zapjeva
kroz selo da je milota slušati. Naše mu cure voljele nego ikakvu momku! A ova naša
kukavica, gdje ga zvali da zvali, uvijek samo pješice, i... bi li mi vjerovali?... na nogama
ima samo nekakve potplate, bez bječava, a mogao bi srebrne čizme nositi: tako je u nas
redovina jaka. A naš je fra Jozo, soko sivi, imao uistinu mamuze od srebra, a sad, kažu
da ih je u Baravicama još i pozlatio.
Svi začas ušutješe kao zamišljeni, a onda se iz ugla oču zabrinut glas mlada ribara:
- Bit će da je taj vaš parok velik grešnik kad taku pokoru čini i sáma pirinča na ulju jede!
Na ovu nenadanu opasku diže se Ivan poljar i lupnu časom o stô kao da će nazdraviti:
- Vraga vam on sáma pirinča jede - viknu - nego bit će on kao naš Jajerac!
- A, koji je to vaš Jajerac? - oču se iz kuta debeo, hrapav glas tuponosa seljaka s kratkom
lulicom u ruci.
- Što, ili ne znate? To je Ilija Špoljo, lugar u našem selu. Još dok je neoženjen bio, razbili
mu na derneku Viničani glavu: pravo mu je stukli bovanicama kao zmiji. Došao i ljekar
pa da ga odmah u bolnicu nose, ali njegovi ne dadu jer da će ga otrovati tamo. Odnesoše
ga kući i dozvaše babu Bunu da ga liječi. Pogledala ona njemu glavu i rekla: »Jest mu
teško, ali se ne bojte zla. Samo ništa ne smije okusiti za petnaest dana osim po malo vina
s vodom. A glavu mu liječite ovako: svarite svaki dan najmanje dvadeset i pet jaja utvrdo,
zgnječite ih dobro, ulijte dosta ulja i obložite mu tom kašom glavu.« Činili oni kako je
Buna rekla, a do dvije nedjelje prolazio tuda liječnik i zaželio vidjeti Iliju.« Kako ga liječite?«
upita on. »A, gospodine, ne dajemo mu ništa jesti, ima već petnaest dana«, kažu oni.
»Pa još je živ?« »Živ, gleda, gospodine, ništa mu nije.« Kad liječnik k njemu, a on se zarumenio,
bolji nego ikad. Čudi se liječnik i sve jedno po jedno pita: »Pa što! Za petnaest
dana nije ništa okusio ovaj čovjek?« »Ništa gospodine, samo je vina pio.« A znate što je
bilo? Čim bi Špoljo ostao sam, a on odmah sebi šakom za glavu, pa skidaj pomalo onaj
oblog, od jaja i s njime u usta!
- Pa onda? - upitaše u zboru.
- Pa onda? Pa onda ništa! Prozvali ga Jajerac. A ja mislim da je taki i njihov fra Serafin.
Meni se ovaj događaj učinio jako zanimljiv pa sam se zablenuo slušajući, no ostali se i ne
osmjehnuše, kao da je to sve obična stvar koju nije trebalo pripovijedati.
Pogledam oko sebe i u čudu opazim da za stolom nema Petra, Ade i Nine, niti sam vidio
kad su otišli; a ostali su još sjedili ondje i potiho se razgovarali.
Dignem se i, ne javljajući se nikom, iziđem. Pogledam brzo svuda, ali bjegunaca nije bilo.
U polju se činilo još vidnije nego prije, a kukurijekanje pijevaca, sad jasno, sustižući se,
dopiralo iz dalekih sela.
Cetina šumila življe kao da se raduje tim glasovima i toj svjetlosti, a hladan dah s istoka
pirio livadama i stao gibati večerom umrtvljeno lišće.
91