Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
da sam je poštovao na osobit način. Ali kadikad, sred najživljeg razgovora, žarki bi joj se
pogled nekako ugasio, ruke klonule, a usta otvarala i udisala uzduh tako čudno da bi me
spopadao neki nemir: nije mi u duši bilo onako vedro i lako kao uz Ninu. Bit će radi toga
da je debela i flegmatična gospođa Ana koja je malo marila za naše ludorije, više i pazila
na sestru negoli na kćer.
Kao što se prije mjesec naglo uspinjao, tako je sada čini se stao i poplavio mirnom svjetlošću
tamnozeleno polje, pa su jedino površina rijeke i lišće nedalekog jablanja, nemirno
titrajući, svjetlucali u tišini.
Predložim da se prošetamo livadama uz rijeku, ali se Nina objesi o ruku Petrovu i, koračivši
prema krčmi, progovori zvučnim glasom i sa velikom pažnjom da izgovori što
čistije:
- Ne mogu doći!
Prva se nasmije ona sama, a onda svi za njom, i meni se učinilo kao da je ono izgovorila
ta meka i svijetla ljetna večer.
I kao nehotice pokorismo se njezinoj želji te pobrzasmo u tu poljsku krčmicu gdje smo
već postali kao domaći.
Bilo je za onako malen prostor dosta čeljadi unutra, ali je nas u kutu do vrata čekao poseban
stolić, prostrt, i na njemu već postavljeno jelo. Sve obični posjetioci, pa se ne zbuniše
nimalo već nastaviše svoj prijašnji posao: piće i razgovor. Jedino Solan priđe k nama i
poče govoriti o Beni kao o nečemu što je njegova zasluga da smo poznali.
- Sad je u svojoj kućici posve sam - reče - a žena mu sa kćeri, još proljetos, otišla pod
Vještića goru na manastirsku kmetiju odakle je i pošla za nj. Pa znate što! Za malom
rastužio se više nego za ženom, kao da je njegovo vlastito dijete. Ah, Bena, prava bena!
A pri obližnjem stolu oko Guslara prasnuše u smijeh nečemu što je pripovijedao visok,
mršav seljak iz Podosoja.
Talijani su mučke jeli i nekako s poštovanjem gledali okolo i slušali što se govori. Samo
Nina i Ada nisu pazile na seljačke razgovore, već su nastojale da udesimo kako je bilo
maloprije na mjesečini.
I ja i Petar htjeli smo to isto, ali su seljaci tako vikali i smijali se da moradosmo i na silu
umuknuti pa slušati što govore.
A visoki mršavi seljak pripovijedao je o novome župniku njihovu, fra Serafinu, o kome
se govorilo kao o čudovištu.
- A sada je sasvim poludio - vikao dugonja kao da se srdi - pa su ga već fra Luka i fra
Mijo pošli tužiti provincijalu i biskupu, da ga sa župe otjera.
- Aha, a što to sad čini, de kaži! - zapita neko među pažljivim slušaocima.
- Sad ćete čuti! Najprije govorio misu svakome badava i novaca ne primao ni od koga, no
kad mu biskup zaprijetio, počeo uzimati po fiorin kao i drugi. Ali otada svako jutro,
izlazeći iz crkve, odmah traži očima kakva siromaška da mu taj fiorin dade. A prosjaka
sada pred crkvom sva sila, pa kad se počnu svađati oko njega, razmijeni u koga i dijeli, a
svijet se ruga. No on samo gleda tužno i blagosiva kao biskup. A u kući podbogom ništa
nema: sve je razdavao, a njemu, ako što ko donese, dobro donese, i sve zahvaljuje i nećka
se primiti kao da to nije njegova redovina.
- A čim onda živi taj luđak? - zamumlja Petar kraj mene, jer je dovršio jesti te slušao što
se pripovijeda.
- Eh, lako njemu, gospodine, za življenje. Kakav je to život! Mantija ona ista na njemu u
kojoj i došao, a ni onda nije nova bila. A evo kako se on hrani. Još zimus kupio vreću
90