Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
pratnje odmah povrate oštrim kasom na mjesto trke. A sve to tako hitro i mrko, baš kao
na početku boja u kojem se ima proliti silna krv junačka i kad je svakome samo čast i
slava na pameti.
Tad vođa, pobočnici mu i barjaktar uđoše u ložu alkarsku, odmah do sudaca, a prema
građanskim i vojničkim vlastima. A štitonoša, buzdovanari i edek, pa momci alkarski sa
svojim harambašom povratiše se i poređaše odmah s desne strane mjesta gdje je visila
alka, i to onim redom kako će im trkati gospodari. I onda, na zapovijed, spustiše složno i
gromko puške k nozi.
Salko bio je baš blizu desnoga stupa i kad pogleda na drugu stranu trkališta, prema sebi
opazi među hrpom djevojaka Martu da ga gleda. Odmah primijeti da je nemirna i nešto
blijeda, no ipak mu se nasmiješila, ali tako tužno da mu je zazeblo srce. I preko cijele trke
kad ne bi imao službe gledao je samo nju, jer mu se činila strašno čudna.
Uto, od mjesta gdje započinje trka, dođe oštrim korakom k alci alaj-čauš i postavi se da
pazi na red i vladanje alkara, a pripravan na zapovijedi vođe i sudaca.
Žamor je postajao sve manji što je napetost bila veća, i kad je alaj-čauš stao pred ložu
vođinu javljajući mu da je sve spravno za trku, zavlada takova tišina kao da nikoga nije
tu bilo.
Vođa nešto reče sucima pak se obrati k alaj-čaušu i zapovjedi da se počne trka. Ovaj
doviknu trubljaču, i odmah se glas trublje sred opće tišine razlegnu nadaleko, a koplja i
čelenke alkara malo zadrhte.
Oču se silan topot brza konja, pa sve brži i brži. Na njemu se ukaza mlad alkar, blijed i s
već spuštenim kopljem, gledajući oštro u gvozdeni kolobar komu se približavao u silnom
trku. Taj se mladić natjecao prvi put, a vidjelo se i po tome što je nekako nesigurno
držao dugo koplje te kadikad u trku pogledao među uši svome konju.
Vršak njegova koplja projuri silnom brzinom kraj alke, ali je i ne dotakne.
Njegov momak odmah otrči za njim i povrati se vodeći mu konja, a mladi alkar, još bljeđi
nego prije, uspe se u alkarsku ložu.
Kratak žamor i smijeh dječurlije tamo-amo, pak opet tišina i muk.
Trublja se oglasi i po drugi put - i opet se očuje topot konja i zveket srebra, sve jače i jače.
To je trkao drugi alkar, velik i crn, na malenu riđu konju, ali brzu kao strijela. Taj pogodi
u broj dva i odleti silovito naprijed.
Veseo žamor zabruji i brzo prestade, a momak se toga alkara brzo postavi pred alkarsku
ložu da čeka gospodara. Sad eto i njega s alkom na koplju, ali jednako ozbiljna i mrka.
Živahno dojaše pred suce, spusti alku i pozdravi kopljem vlasti, suce i vođu. Predade
momku koplje, odjaše k mjestu za konje i povrati se pješice u alkarsku ložu.
I tako jek trublje jedan za drugim.
Treći alkar dobije opet broj dva, četvrti jedan, peti jedan, šesti opet dva, sedmi ništa, osmi
ništa, deveti broj jedan, a deseti je imao trkati Rašica.
I njegovo se ime stade opet pronositi iz stotinu grla. Stotine upita i stotine odgovora
dovikivali jedni drugima. Prvo, što je bio nadaleko čuven kao hajdučki harambaša i krasan
čovjek; drugo, što je svima zapeo za oko svojim junačkim stasom i sjajnom odorom, i
treće, što su opazili da mu je vranac silno plašiv pak su se bojali da neće dobiti alku i, što
bi bilo još gore, da će ga baciti vatreni Arap. A napokon, što je bilo prvi put da trče, i što
je sa sela, pa je narod najvolio da baš on dobije.
A kad je trublja po deseti put jeknula, svi poustajaše sa svojih mjesta, stadoše se propinjati
na prste od nogu i hvatati se jedno drugome za ramena, ali glasa nije se čulo.
65