Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Ostadoh sjedeći pokraj bezglavoga Spasoja tu noć i sutra cio dan čekajući bába, ali se
bábo nije vratio.
Istom drugoga dana podnoć dođoše naši stričevi i strine pa me htjedoše povesti sa sobom.
Ali ne odoh nego sjeđah misleći kod vatre sve dok su opremili i odnijeli Spasoja.
Kasno i opet dođe strina Vasilija i tetka Stana pa stadoše pripovijedati što se zbilo te što
sam naslućivao i ja.
Beg saznade kako se Spasoje vrtio oko Ajke, i pođe da ga u polju traži, pa ga i nađe, baš
kad je zaklao ovnove da ih podzemna voda k mlinu ponese. Uzbjesni, odsiječe mu sabljom
glavu, a truplo baci u ponor neka nam, mjesto ovnova, navečer prispije.
Ali kazaše mi i to što nijesam znao.
Moj bábo, htijući osvetiti Spasoja, pođe k begovoj kuli, a beg, ugledavši bábu već izdaleka
i pod oružjem, sjeti se zašto dolazi, i obori ga hicem iz šešane.
Mučao sam, legao kraj ognjišta i pričinio se da spavam. Strina i tetka govorile su još nešto
podglas i naricale, a ja ukutrim sve dok zaspe. U svanuće još su spavale, i tiho se počnem
spremati na ono što sam preko noći smislio.
A što sam, ludo dijete, mogao smisliti drugo već samo ono što sam vidio da čini bábo.
Uzmem nekakav stari dževerdan, zametnem se njime i tiho se odšuljam iz mlina. Htio
sam iz zasjede ubiti bega ili Ajku ili koga mu drago od njegovih da osvetim Spasoja i
bábu.
Idem ja, idem, sve onim istim putem kud sam išao onaj dan kad su se vila i Spasoje grudali,
kadli susretnem igumana Tanasija gdje jaše. Začudi se te povikne još izdaleka:
- Gdje to, junače, s dževerdanom kad je veći od tebe? Kuda ćeš, ludo dijete?
Pripovjedim kako sam namjerio ubiti bega ili koga njegova, a on se nasmije i skine mi
dževerdan što sam ga po zemlji vlačeći zablatio.
Puhne u cijev, a onda se i opet tužno nasmije, pa reče:
- Ta puška ti je prazna, kukavico moja! Pusti osvetu drugima, a ti sa mnom pođi.
Pokunjim se od srama, a on me prihvati jednom rukom te podiže k sebi na konja, a moj
prazni dževerdan prebaci na rame.
Meni je bilo tako lijepo u njegovu krilu da sam tiho zaplakao i jecajući milovao njegovu
koščatu ruku. A on me tom rukom stiskao uza se govoreći:
- Ne plači, dijete, ja ću te othraniti, i postat ćeš kaluđer u našem staroslavnom manastiru.
Iza dugoga bdjenja i od njegova milovanja zaspim te se probudim istom onda kad je pod
konjskim kopitima zatutnjilo. A to bijaše na mostu što ga ti dolje vidiš, a ja ne vidim.
Pa, hvala Bogu, dosta sam se nagledao za svoga vijeka. Džaba ti što sam oslijepio, ali bih
želio i oglušiti samo da ne čujem što neki dan-danas govore.
Ipak su onda ljepša vremena bila: silu smo silom lomili a sada šuti i trpi, pa da ti i u
sijedu bradu zapljunu!
Znadem mučati i trpjeti kad me kukavicom zovu, ali kad god ispovjedim brata hristjanina,
lijepo mu ljubav prema drugom bratu hristjaninu spomenem, ali završim da ne zaboravi
i onu naših djedova koja nas je spasila i održala sve do danas: - »Tko se ne osveti, taj
se ne posveti«, rekoše!
Pođi, sinko, no ako te mladi kaluđeri zapitaju što sam govorio tako dugo, reci im da
nova mudrost ne dostiže staru.
Ne slušaj što lažu njihove đačke istorije, već prisluškuj i razmišljaj što naše gusle kažu.
153