Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Može biti da je istina što su pripovijedali da se je onaj putnik od straha objesio ili da su
ga objesile prikaze... Možda je Đemi ovo prvi put što ide bez društva u Sivopolje po
noći?... Zašto sam ga natjerala da pođe? pitala sama sebe i ne mogaše da zaustavi plač.
Kadikad je mislila da čuje korake, no to je vjetar zaklapao daščicom na prozorčiću, a
onda bi Petrica ostavljala kudjelju te provirivala iako odanle nije mogla vidjeti cestu.
Sada se je kajala i radi toga što mu nije dopuštala poljubiti usta nego se otimala i onda
kad bi joj ljubio jagodice ili vrat. Ne zato što joj ne bi bio vrlo drag, nego da mu, od obijesti
prkosi, a onda da pokaže kako je dragi Bog i njojzi dao snagu. Te večeri sjećala se
kako Đemo ne uzmiče ni pred kim, a nje se boji i sluša je kao i mali Stevica: baš Đemo,
najjači i najsrčaniji od svih momaka što ih je znala.
Čekala je i čekala dugo, a vjetar začas prestade drmati.
- Jest, to su njegovi koraci! - pomisli djevojka, zabrza presti kojekako i zapovjedi sebi da
se ne diže.
Uistinu bijaše to Đemo, s njegove kabanice curila voda i duga, smeđa kosa bila mu prilijepljena
uz vrat i uz lice.
Dok je zatvarao vrata, Petrica ga pogleda i, teško dišući spusti glavu ne bi li progovorio
on prvi.
Đemo se približi muče, rumen i smiješeći se, a Petrica ne mogavši dočekati njegovu riječ,
ustade i zapita ga šaptom:
- Jesi li donio?
Momče se još uvijek smiješilo ne otvarajući usta, i Petrica od sumnje zatrnu.
- A jesi li bio? - ponovi, jer joj se njegovo lice prividi čudnim i ne znade što bi mislila.
- Dakako da sam bio! - odgovori napokon Đemo te jednom rukom zbaci kabanicu i pripašaj
s kuburama, a drugom pruži joj išarani kovčežić. I baš kad joj htjede pokazati nedovršeni
redak zvjezdica i kuka, Petrica ga, i ne pogledavši kovčežić, zagrli:
- Ti si pravi momak, ti si moj! - reče, a onda, pomučavši, brzo nadoda:
- I oprosti mi!
Đemo je htjede pitati zašto ga moli da joj oprosti ali osjetivši na svome hladnom licu
Petričin vruć dah, priljubi se uz njena usta prvinom otkad se znaju.
Nije se branila niti izmicala kao prije, nego samo disala brže i jače ga privijala k sebi: bit
će da tek sad osjeti snagu pravog poljupca i ne zaželi prekinuti onaj i slatki i strašni osjećaj.
Sad nije htjela drugo nego utonuti duboko u neznano i neokušano milje i biti svladana
od junaka kao što je Đemo ali on svakako htjede pokazati lijepi kovčežić i pripovijedati
kako je, sam samcat, bio u Sivopolju i vratio se.
Već poče da pokazuje kako se išarani zaklopac otvara, i da govori, no Petrica, naslonjena
uz krevet, iznova se priljubi njegovim ustima.
U isto doba žandar David koračaše neravnom stazom iz Oblaja prama Dračevici. Vjetar
je sve jače šumio preko ogoljela grmlja na brdu, a sve crniji oblaci zastirahu nebo, i David
svojom oblaćenom puškom tapkaše pred sobom, da ne zaluta. Opet ga stala plákati kiša,
i opet ožedni, te mu pade na um izgubljena burača, a onda i sve drugo što ga je snašlo
one večeri.
David još nikad ne bijaše zaljubljen, pa mu dolažahu na um grke misli i srdita pitanja
upravljena samu sebi:
- Zašto je trebalo onoj budali skitati se iz Oblaja u Sivopolje po noći?... Nosio me kao
vreću, a onda me ustrašio i tako osramotio dva puta! Da ne bijaše njega mogao sam već
162