Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Bregovi na zapadu već mrkom sjenom prekriše čitavo polje, a mi smo još prisluškivali
čudnu mješavinu svakojakih glasova: mukanje, blejanje, rzanje i meketanje; šum rijeke i
žamor lišća goleme trepetljike nad nama. Iz kovačnice dopirali oštri zvukovi bijenog
željeza, a s obale pjesme i povici muškaraca, žena i djece.
U to doba na Pojilima bijaše najživlje iako se ondje po cijelu noć nalazilo čeljadi. Jedino
prvih sati iza podneva rijetko se što čulo osim bezbrojnih cvrčaka na starim vrbama.
Čeljad s Podova silazila k rijeci o kojoj misli kao o nečemu što ih miluje i kazni, pa govorili
da buči, šumi ili muči zlokobno: koliko je kada vode bilo u njoj. Uistinu ta rijeka davala
je njima radost i obilje, budila tjeskobu, nadu, očekivanje i strah: zato što je kroz
malene prokope natapala njihove livade i bašte, donosila plodnu crnicu iz šumskih gudura
ili bi, rušeći obalu, pokrivala svilene livade tvrdim pijeskom... Napajala ih, osvježavala
i veselila svojim žamorom ili bi davila njihovu djecu. Preko nje su gonili stoku u
hladovinu planinsku; ona im mljela žito, išli su preko nje k manastirskoj crkvi na liturgiju,
na vjenčanje i na krštenje. A ipak sagradiše kuće daleko u vrleti jer se blizu protezala
bosanska međa s koje su nekad upadali Turci u polje odgoneći blago i mladu čobančad...
Kad bi zastrujao večernji dah, začuli bismo iz krčme i gusle, pa nas je od njihova glasa,
što se jednako ponavlja, hvatalo još više mrtvilo i drijem.
Poznavao sam čovjeka što gudi, kojeg zvahu samo Guslar, ali ni slika ni prilika starih
naših guslara: nije znao junačkih pjesama ili ne bijaše voljan da ih kazuje. Nizao uz gusle
jedino vlastite pjesme što ih smišljaše o savremenim događajima i živoj čeljadi, nerijetko
baš na Pojilima gdje bi se lako svašta doznalo s Podova. Radi toga je Guslar bio na velikoj
cijeni a znao se i koristiti svojom umjetnošću. Njegove su se pjesme učile i širile svuda
po Krajini, a osobito one najnovije, dok se stare junačke pjesme zaboravljahu.
Kad bi obilazio selima da kupi vijesti, prilazili bi mu oni kojih bi se ticalo, žureći se da
mu prikažu stvar kako bi željeli da se opjeva, i nosili darove. On ih primao od svakoga
pa napokon stao pjevati kako mu se činilo da je ljepše, i uvijek se golema većina zadovoljila
njegovom presudom. Zato se osokolio, pa i samog varoškog načelnika obručio svojom
pjesmom, a Pojilima izvrnuo ime.
Bijaše to ovako: dva sela na Podovima zakavžiše se radi novog puta k Pojilima, i rasprava
se o tom na općini dugo vukla. Za to vrijeme stizali načelniku darovi s obadvije strane.
Napokon, kad se seljani istrošiše i prestadoše nositi, izjavi načelnik, kad se već ne
mogu složiti, neka se uopće i ne gradi novi put. Ovu seosku parbu i načelnikovu presudu
ispjeva Guslar pjesmom u kojoj Pojila nazva Pojela, a tako im i danas ona dva sela
kažu.
Te večeri nije nam se mililo slušati Guslarove pjesme, već odlučimo poći k rijeci da se
oplačemo hladnom vodom i stresemo ono mrtvilo sa sebe.
Čim smo se pridigli, ugledasmo kraj sebe mršava, zamišljena čovjeka gdje lagano korača
držeći u ruci čudan štap kao biskup svoju palicu. Za njim drugi seljak, okrugla i rumena
lica, plave kose, a brkovi mu, obrve i trepavice bijeli. To je besposlica Solan koji, čim nas
ugleda, stade njihati glavom i migati obrvama na druga svoga, kao što se čini prema
čeljadetu suludu, pijanu ili uopće smiješnu bilo radi čega. Odmah sam razumio pokrete
Solanove češće viđajući čovjeka za kojim je išao: zvahu ga Bena, što je značilo budala, jer
uistinu nijedan seljacima znani čovjek nije bio taki. Poljskog se i drugog rada davno
ostavio, a sa svojim domarima je rijetko, već uvijek po gajevima, uz polje ili rijeku, pa
bila zima ili ljeto.
- Dobar veče, gospodo! - reče Solan i prihvati Benu za rame. Očito htjede da ga ustavi i
pokaže Bakoti koji ga je promatrao radoznalo i začuđeno.
86