Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Pristajala mu divno takva nošnja, ali se meni činio djetinjast i smiješan, pa sam ga pustio
neka luduje, a iz inata ne htjedoh ga zapitati kuda i zašto ide, pošto sam i bez pitanja
znao. Radi toga ne odlažah ni u manastir, da smo što manje zajedno.
Međutim, pomišljao sam ozbiljno da uzmem Stanojku za ženu, i samo čekah željno da
započne kosidba i žetva da se sastanemo još koji put prije nego pođem njezinoj kući.
- Ta i moja je majka seljakinja bila - mislio sam češće - pa mi je otac sretan bio s njom. A
gdje se može naći druga Stanojka?
Manastirske livade i kukuruz bili su podvodni, pa je kosidba i žetva počinjala kasno.
Počnem postajati nestrpljiv i u misli spremati se kako ću pod Vještića gorom potražiti
Stanojku, u njezinim Busovim Stajama. I tako prođe još nekoliko dana.
Bio je već kolovoz, a žega u Tihovu postajala sve jača. A između mene i Petra počela rasti
neka osobita antipatija, iako ne baš mržnja, pa nam je u Tihovu bilo sve teže, premda
nijedan od nas nije pomišljao da ode, uza sve što su bili veliki praznici. Kao da smo obojica
očekivali nešto.
Sada Bakota ni o čemu ne mišljaše kao ja: počeo se rugati ženskima i njihovoj ljubavi,
pak literaturi i prirodi te stao pripovijedati kako će ostaviti mrsku učiteljsku službu i
nekakvim materinstvom otvoriti dućan u svojoj varoši.
Baš onoga dana kad sam potajno odlučio k Busovim Stajama, ležali smo u zajedničkoj
sobi i ćutali strašno se dosađujući.
Bilo je rano popodne, a u toj izbi bijelih, golih zidova bijaše vruće i zagušljivo kao u peći.
Najednom Petar, gledajući u sadreno poprsje Komenskoga na stolu, poče hvaliti varoš i
varoški život koji sam ja toliko mrzio, samo da me rasrdi. Govoraše prezirno o selu i
seljacima kao o simbolima gluposti i nečistoće i opisivati svoju rodnu kuću »na najljepšem
mjestu« njegove varoši.
A ja sam takove kuće poznavao dobro još kad sam učio.
I dok je on svejednako i zanosno govorio, mišljah jadovno na takvu kuću, ni seosku ni
gospodsku, što mi ostavi nemio upečatak, a takvih kuća mišljah onda da više nigdje
nema. No varoške su kuće u kakvoj je i Bakota odgojen svuda iste. U njima je naoko
čisto, ali se još na ulazu osjeća vonj gnjilih limuna, pokvarena masla, ulja i drugih začina
ali to je varošanima znak kućnoga blagostanja.
Dok je Petar nešto sve dalje brojio, ja sam u mašti i sa gnušanjem razgledao svoju nekadašnju
varošku sobu sjećajući se množine sitnarija što su bile po njoj.
Pri zidu bez prozora »komo« i na njemu šalice za kavu svake veličine i oblika; čašice za
likere, mali kipovi svetica i svetaca od bojadisana porcelana i slične stvari, pak sva sila
kućica velikih morskih puževa. Na zidu, više toga starog komada pokućstva, izblijedjele
fotografije žućkasto - mrtvačke boje, u širokim okvirima oblijepljenim bezbrojem sitnih
školjčica. Bilo mnogo tih fotografija, a nemilih kao pojave iz drugog svijeta: lica dugačka,
bijelo-žuta, a kosa i u muškaraca i u žena golema, našušurena, čudna. Malo dalje zrcalo u
raspucanu žutu okviru i s crnim ljagama. Uz staklo opet bezbroj dopisnica svake vrste, i
naslikanih i prostih, te posjetnica i pisama od znatnijih ljudi i zataknutih tako kako bi se
mogla čitati njihova imena. Tu je stršila gotovo cijela obiteljska »pošta« zadnjeg četvrt
vijeka: pozivi, čestitke i zahvale, posmrtnice i žalovanja - sve blijedožućkasto i posuto
ostacima ljetnih posjetitelja.
U kutu slika Bogorodice, jedne od Čudotvornih, a pred njom uljena svjetiljka, takozvani
lumin, gdje su se kiselili ugarci žigica i mrtve muhe. Oko Bogorodice mnoštvo manjih
98