Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Ne samo da je milo promatrao lica svojih zvjezdica, svoje Plejade, već kadikad poglédaše
u kut, gdje davno objesi nešto ženina i dječjeg ruha. Ono ga na njih življe sjećalo te u
njemu budilo nekada radost, a nekad sjetu. Tu je bila jedna široka kabanica Titričina, pa
haljeci njegove kćeri Ljube i sinova gotovo istoga kroja i šare. No po veličini ne bi mogao
lako prepoznati čija je koja kabanica, jer se njihova djeca rađala svake godine i u rastu
bijahu gotovo jednaka. No čim bi zavirio u džepić nekog haljetka, znao bi kome pripada.
U jednom bi našao mrvice kruha i sira, orahove ljuske i davno sasušene kore od naranača.
To je haljetak najmlađega sina Iva »žderonje«.
U džepovima Miodraga »skitalice« našlo bi se puceta svake vrste, novčić i kuglice za
igru.
Kad bi turio prste u haljetak Bogdana »momčeta«, napipao bi prašinu duhana, prosute
žigice i zgužvane papiriće za cigarete, jer se rano zamomčio i stao pušiti.
Džepovi Sretena »crkvenjaka« bijahu puni komada voštanih svjećica, zrnaca tamjana i
kojekakih svetih ikonica, a haljetak najstarijega, Miloša, »slikara« nabubrio olovkama,
bojama i kartonima za crtež.
I u jedinom džepu Ljube »kućanice« bilo uvijek nešto: računi, s kojima bi se vraćala iz
kupovine, molitvena brojanica pa latice sasušenog cvijeća.
Tako bijaše nekad, a sada su ti džepovi valjda prazni, kao što je pusta i cijela kuća.
A do tih odorica eno i jako široke, zimske kabanice, bez rukava i bez ijednoga džepa.
Toga se ogrtača živo sjeća kao nijemog svjedoka Titričine ljubavi i dobrote.
Još onda, kad bijaše sudac u Jablancu, zavoli kćerku obrazovana posjednika, a i on kao
da je njojzi omilio, i svaki dan se družili. Bijaše priprosta i lijepa, a takovo joj bilo i ime:
zvahu je Marija.
Gleda Jugović i zelenkasti, široki ogrtač i sjeća se neke od mnogih večeri, koje su jedna
drugoj sličile. Bijaše nekog dana među Božićima, kad je Marija sjedila kod njih i čavrljala.
Minuo dan vedar i tih, pa je djevojčica imala na sebi laganu opravicu, pače i nekakav
jesenski cvijetak u tamnoj kosi. No kad je napokon došlo vrijeme ispraćaja i otvorili kućna
vrata, jako se začude: duhao je oštar zapadnjak noseći koso pahuljice snijega, a cijelo
dvorište i vrt bjelasali u novom ruhu. Začas njegova žena otrči i brzo se vrati: donijela
svoju zalenkastu i prostranu kabanicu da ih ogrne i od mećave zaštiti. Sluškinja je na
vratima držala fenjer, iz koga sijaše nejako, žuto svjetlo, a on je prema slabašnom plamečku
vidio kako oči i usta njegove žene od radosti titraju. Među njima dvoma i Olgom
radosno lepršale snježne pahulje, a ženino lice smiješkom prosjalo. Tada je pomislio: -
Da, prava je Titrica, a ljepšega imena za nju i nema! - Tada ih je redom izljubila, Mariju
pa njega, no kao da joj ne bijaše dosta, prekrstila ih sve u praminjanju snijega i tankom
fijuku vjetra na uglovima.
Kuća Marijina bila u ravnici podalje od varoši, među voćnjacima i vrtovima. Putem je
osjećao golemu radost, jedno radi ljubavi ženine, a zatim i radi one mile mu djevojčice
što se, u laganoj odorici, čvrsto privila uza nj. Nisu govorili, već laganim koracima gazili
mekani snijeg. Fenjeri na ulici bijahu rijetki i zamagljeni, a izvan varoši drveta s jedne i s
druge strane kazivahu im put. I svuda oko njih tišina, osim kad bi jače pirnuo vjetar te,
šumeći i njišući granama, obarao nakupljeni snijeg... A kad se u kasno doba vratio kući,
našao je Olgu da već spava s dlanom ispod glave kao mlada žetelica među snopljem. I u
snu bijaše prava Titrica, jer joj na usnicama i okolo očiju lepršao smiješak.
Ona prostrana kabanica sjećala se i drugih večeri, ne samo zimskih već i ljetnih, a iz
svake uspomene javljala se Olgina ljubav. Na tom ogrtaču, kad se pobacio, sjedila bi
često s najmlađim djetetom i zabavljala ga, uvijek zadovoljna i beskrajno strpljiva. Taj
193