Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
To se stablo na sunčanim tracima ljeskalo kao najčistije srebro, no izbližega se vidjelo da
je pokriveno bezbrojnim suhim gusjenicama što su svojim nitima isprele i posrebrile
cijelo bezlisno drvo.
Podne davno bijaše prošlo, a ipak je žega i tišina svud naokolo pritiskivala i plašila sve
živo, pa ni vrabaca nije se čulo oko te nove krčme.
No kad sam se približio, začujem iznutra živahan razgovor i gromke usklike pa uđem da
se rashladim i opočinem. I zbilja, u krčmi bijaše dosta hladno i prijatno.
Za novim jelovim stolom napojenim crnim primorskim vinom sjedila su tri Lipičanina,
sve postariji ljudi, a podalje od njih sam krčmar, spravan da ih posluži i pouči.
Kad sam ušao, umuknu i ne rekoše mi ni riječi: nijesu me poznali. Krčmar me posluži
tvrdim, lošim vinom, a tada nastaviše stari razgovor. A razgovarali su o običnim seoskim
nevoljama: lokve su bile presušile, šume nije bilo, a žetva slaba.
Iz razgovora sam njihova doznao koji su to ljudi: Rade, Penjo i Vrgas, a sva tri iz Lipica,
iako nijesu bili susjedi. Kad bi zaželjeli vina, jedan od njih turnuo bi praznu bocu od
sebe, a boca bi se puna opet našla pred njima, i razgovor bi potekao dalje, sve življi i
manje jadovan.
Istom kasnije opazim u kutu na zemlji dva kuštrava dječaka što slušahu razgovor.
Krčmar se zvaše Marko, te prvi započe:
- Kad sam pošao u žandare, nijesam imao ništa osim kuće i dva komada založene zemlje,
a sada... znate i sami! - nastavljaše prekinuti razgovor. - Samo treba truditi i raditi pa
steći dobrih prijatelja, i čovjek ne može propasti.
Govoreći tako, popravi novi kamparan na sebi i pogleda istom sašivene gaće kao da su
to najbolji svjedoci njegova blagostanja, ali zatim uzdahne i nehotice pogleda krčmarsku
dozvolu što je visila na zidu.
- Ili mi zar ne radimo - odgovori Vrgas ljutito - ali gotova novca u nas nikada nema. Ti se
svakoga mjeseca odšetaš u varoš i doneseš punu kesu, a ne radiš baš ništa. I prijatelja
lako je imati na taj način.
- Lako je onome koga car hrani, je li istina, gospodine? - nadoda i okrene se k meni.
- Da, da, tako je - rečem.
- Ali se Marko derao u carskoj službi dvanaest godina, Ilija moj, no pusti k vragu sve: što
imaš, imaš, a što nemaš, nemaš; tako ti je to, svetoga mi Rade!
Svi umuknu, i kad je krčmar opet htio da pouči, upitam: - A poznate li Sabljara što ga
zovu Pričalo, i kako on živi, vjere vam?
Malo se začude mome pitanju, no onda Rade progovori naglo:
- Vi idete zacijelo k njemu. Vi ste od suda?
- Ne, nijesam ja sa suda.
- Kako ga ne bismo znali, gospodine! I jutros sam ga vidio da ide u varoš. Pije, gospodine,
kao i mi, kad ima šta, a on i kući nosi kad ima, pa nagoni ženu i djecu da piju. Nije loš
čovjek.
- A ima li mnogo djece u njega?
- A vrag ti ih zna, gospodine: sedmero, osmero, puna kuća. Nijesmo mi blizu njega. Ali
on je isto uvijek veseo. Tu nedavno prodao zadnje ovce, eto, baš njemu, gazdi našemu.
- Bit će mu nevolja bila? - upitam.
- Bit će! Svoje ovce za gotove novce - veli on.
41