Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
udadbenicu, pod đermom. Ali se dogodilo prije nego očekivaše da postade isprošena
djevojka, pa je gladilo i milovalo sve govoreći joj ljubazne i šaljive riječi.
Taj dan u vinogradu bijaše jedan od najradosnijih u njezinu životu, među mirisnim i
slatkim plodovima jesenskim, među veselom i bezbrižnom mladosti i pod obasjanim,
modrim nebom. Sve bijaše veselo oko nje, pa i mrki pudari, koji su bili zadovoljni što
sretno očuvaše grožđe i što će odsele moći spavati mirno kod svojih domova.
Kolni put od tih brežuljaka s vinogradima bijaše izrovan i dosta strm pa su grožđe gonili
na konjima u seoca, što se krila po dubravama. Među zelenilom šume žutjela se strništa,
daleko podvodno polje bilo ispunjeno sinjom parom, a daleko, također na brežuljku,
bijelila se njihova crkva među brijestima u visoko ograđenu groblju.
Pred zalazak sunca vinograd je bio otrgan, jer ne bijaše velik, a dosta ruku neumorno
otkidalo grozdove čitav dan. I kad je taj veseli posao bio gotov, zaputiše se tragači u
četicama niz brijeg u dubrave što već počeše tamnjeti. Rastanak na ledinicama i na raskršćima
uskih, bijednih putića bio je također veseo i bučan, jer su i sva manja djeca istrčala
krikom pred njih, dok se napokon ne stišaše među ogradama i iza kućnih pragova.
Petrica zateče ujca i mater u ozbiljnu govoru pred kućom, no vidjelo se da su bili već pri
koncu razgovora, jer je ujak Tane držao jednom rukom konja za uzdu, a drugom popravljao
sedlo.
A kad je ugledao Petricu s braćom, kako veselo potrčaše k njemu, ponovi glasno, da ga i
ona čuje:
- Treba joj reći čisto i bistro da tako mora biti i da zbog toga ne cmuli. Jer što sam obećao,
obećao, a drugih novaca nemam... to, što sam dao, bilo je sve!... Ja sam mu obećao i više
ne poričem! - zavikne Tane oštro i uzjaši.
Petricu nije ni pogledao kao bojeći se da mu ne bi što rekla, ali se ona jedino čudila njegovu
govoru i gledala ga pootvorenih usta, i s krtočićem izabrana grožđa u ruci. To je
najljepše grožđe bila odlučila ponijeti baš njemu. I kad je Tane odjahao, Petrici je odlanulo,
jer ga se pobojala, pa je jedva čekala da joj majka protumači one zagonetne riječi.
- Što se to dogodilo, majo? - zapita Petrica i ne mičući se s mjesta kao da ju je strah bliže
pristupiti.
Stara bijaše od nje okrenula lice, da joj ga kći ne vidi i da se sabere, a onda se obrati k njoj
i, što je mogla mirnije, reče:
- Ništa zlo, sinko, nego još i dobro, samo ako ti budeš imala pameti.
- A što je to, majo, reci!
- Jurica zašao u veliku trgovinu, pak mu treba novaca da ih dobije mnogo više. Mi smo
se dogovorili da mu dademo one novce što smo bili odlučili za đerdan, jer bi mu ih ionako
ponijela bila. Probijen je novac bez koristi i za trgovinu ne valja, pak je Tane obećao
da mu ih u četvrtak dade.
Kad je Petrica čula što joj majka reče, uzdrhta, problijedi i, ne govoreći ni riječi, sjede u
travu. Još je držala krtočić u ruci, a zatim kao da ne zna što će početi, metne ga kraj sebe i
zagleda se u majku.
Stara Marija htjede već u kuću da prekine taj neugodni razgovor, ali se zaustavi kad je
čula prigušen krik svoje kćeri.
- Petrice, ne budi dijete - reče joj bojažljivo i tiho. - I druge se udadoše bez đerdana, pak
što im je bilo? Kasnije će ti biti drago, jer će Jurica onim novcem dobiti toliko da ćete
moći živjeti... kao prvi! Hajde, Petrice, digni se, hodi u kuću, milo moje!
No kad je osjetila kako joj poče drhtati glas i da neće moći uzdržati plač, pobjegnu brzo.
120