Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Pojila
I.
Četvrte godine moga samotnog učiteljevanja u selu Tihovu dodijele mi novog učitelja.
Bijaše dosta mlađi, iako mi tada bila istom dvadeset i peta.
Dolazak me njegov obraduje toliko da mu već prvi dan ponudih da živimo skupa, a on
radosno prihvati tim više jer drugoga stana u blizini nije ni bilo.
Otac mu bijaše Konrad Wolf, rodom Nijemac, koji, usprkos male službice, uspije da se
oženi prilično imućnom djevojkom. To je bilo u nekoj varošici Dalmatinskoga primorja,
gdje se moj novi drug rodio. Nadjenuše mu jednostavno ime Petar, a prezime ostade
samo na papiru: još oca mu prozvaše Bakota, jer bijaše čovjek silovit, pa tako su mu i
djecu zvali. Pod imenom Petra Bakote dođe ovaj mlađi učitelj i u Tihovo.
Bijaše mladić neobičan kakva moje oči ni prije ni poslije ne vidješe, barem među ljudima
naše vrste. Visok i jedar, gotovo div, pa snažan kao medvjed; lice okruglo, puno, s množinom
sitnih čirića i crveno; velike oči modre, a glatko priljubljena kosa i mali brčići žutjeli
se poput zrelih klasova. Govorio najradije talijanski, jezikom majke Albine, ali je i naš
jezik i njemački govorio vrlo dobro.
On je spravljao hranu za obojicu, jeo toliko da se začudiš, no spavao malo. U slobodno
vrijeme bio neprestano zabavljen fizičkim poslom: gradio golubinjak i gimnastičke sprave,
kopao i sadio u bašti, pa u sjenici namjestio golem kameni sto. Rijetko bi što čitao, pa
i onda samo knjige o trgovini i gospodarstvu; stoga je i stvari i životinje i ljude dijelio
samo na korisne i nekorisne, najčešće prema svojim ličnim probicima. Bit će da je, baš
radi toga, uvijek nešto ili hvalio ili prekomjerno grdio, uvijek sa žarom, žestoko. A onda
bi, najednom, zašutio kao da mu je nestalo zgodnih riječi pa disao brzo kao iza plamene
srdžbe.
Ja sam bio gotovo suprotne ćudi, miran i tih, pa najvolio čitati romane i fantazirati, a da
fizički što radim, nije mi se račilo. Ipak sam i svoje maštanje držao pravim mislima i
ozbiljnim poslom, jer drugo što nisam ni znao. A Bakota se uvijek osmjehnuo kad bih
rekao da radim a kad bih u stvari ležao ili šetao po sobi, misleći da tako govorim nešto
za šalu.
Uza sve to postadosmo odmah dobri prijatelji, a prva je posljedica našega druženja bila
da smo zapustili školu gotovo sasvim. Ali se u Tihovu na to nije pazilo, školska vlast
daleko, pa ne čusmo prigovora, i to nam bijaše dosta.
Komšiluci tihovski nizali se po brdima i brdašcima, a u ravni samo škola, pošta, crkva i
žandarmerijska stanica, a sve jedno od drugoga podaleko. Kroz sve te četiri godine, osim
najmenika koji me posluživaše, boravljah najviše sam kad mi ne bi došla majka u pohode
ili neki momci iz sela. Pa i radi toga sam se dolasku Petrovu baš obveselio.
84