Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
ovna, i glava mu ljosne na putić. Ruke mi tada bijahu nejačke, a bâbo se ipak rasrdi. Nije
me udrio već reče da sam za ništa, pa u svemu i po svemu kukavica. Zametne se ovnom,
a ja za njim dotrkeljim k mlinu.
Tako i poslije, svako malo dana ono vrelašce izbacivaše debela ovna, a jedanput pače i
dva, te mesa napretek i nama i našim stričevićima u selu.
Ti se čudiš, ali sam se tada čudio i ja: mišljah da je vrelo začarano, pa rađa ovnove! Kasnije
sam, tugo moja, saznao kako to bješe.
Daleko preko visokog brda s Gradinom ima polje kojim teče veliki potok, a onda ga
nestaje u bezdanu. Ta voda provire ispod planine te izbija pod klisurom ondje gdje bismo
ja i bábo čekali.
Sve polje zvalo se begovo, i tamo Spasoje čuvaše ovnove i ovce, a bijaše ih kolik zvijezda
na nebu. Ne bilo mu teško, jer bijaše bez straha da zabasaju u tuđe.
Da se osveti begu i pomogne bábi, Spasoje bi zaklao ponajboljeg ovna i spustio u bezdan
podno polja, a voda bi ga dovaljala te izbacila na ugovoreni dan. Tako je to bilo!
Brat bi kadikad došao i u mlin pa bi ga bábo grdio, ali ne zato što mu šalje ovnove podzemnom
vodom već za nešto drugo.
U našeg bega kazivali kćercu Ajku, lijepu kao sunce, ali još prava djevojka ne bila: pripovijedahu
da joj ni lica zakrivati ne počeše. Bit će da i ne trebalo jer im se kula kočila daleko
i visoko u planini gdje nitko i ne dolažaše osim kmetica pa koji stari beg ili aga u
prijekom poslu.
Ele, Spasoje poče donositi mlijeko i skorup baš onda kad bega ne bilo te obijati oko kule i
po noći. Je li zato što se u Ajku zaljubio ili da se begu sveti - ni sada ne znam.
Zato se je eto bábo ljutio na Spasoja veleći mu da će ludo izgubiti glavu, ali nije pomoglo.
Može biti da mu u potaji i drago bješe, samo je želio da se bolje čuva.
Meni je već nastala sedma, i bâbo me poče voditi k crkvi, daleko: sve na istok dolinom,
pa na brijeg, dobra dva sata hoda.
Nije ni tada prolazilo bez rana i mrtvih glava, a ja premišljah u svojoj ludoj pameti: -
Zašto se biju, zlobe i ubijaju? Nijesam razumio, ali počeh razumijevati još onda kad smo
se o slavama i krsnom imenu skupljali pod brijestima za crkvom.
Straže bi čuvale da ne bi tko tuđi došao i čuo što stariji vijećaju i kako narodu spominju
stare narodne care i junake. Mišljah da nas Turci radi vjere zlobe, ali zbog vjere to, sinko,
nije bilo.
Na drugom kraju ispod brda bijaše i katolička, rimska crkva, ali Turci ne slali tamo uhode
i ne branili im polaziti crkvu. Znali su kako njihov sveštenik ne govori puku o junaštvu
i slobodi već o svetoj Trojici i o nekojim čudnih imena svecima što ni Turcima ovamo
ni Latinima u Primorju nije smetalo. Još učahu da je svaka vlast od Boga i da budu krotki
kao jaganjci, pa i Turcima i Latinima bijaše taj nauk po volji.
A naš kaluđer i svi naši stariji govorahu nam uvijek: tko se ne osveti, taj se ne posveti! To
je govorio i brat mi svaki dan otkad mu beg uze vranca iako mu je za njega sama dao
mlin.
Eto, stoga je bilo ranâ i krvavih glava, a ne zbog vjere pa su nas Srbe i Turci i Latini proganjali
žešće negoli druge. Htjedoše nas iskorijeniti znajući da nas ni poturčiti ni polatiniti
ne mogu, jer su naše crkve i naši manastiri ne samo Božji već i narodni.
Ali onda ne mogoh inače: plašio sam se i Turaka i hajduka, pa mi zato i govoraše bábo
da nijesam njegov sin već da me je kukavica u srpsko gnijezdo snijela.
150