Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
još veće mnoštvo gurajući se i protežući za malo vidika. A međutim su stizale sve nove i
nove hrpe nastojeći da potisnu one što su stigli prije. A i na krajnim varoškim kućama,
više trkališta, sjedilo svijeta na krovovima, a mjesta na prozorima bijahu izmoljena još
davno prije toga dana.
Kud se god pogleda oko trkališta, sve je zbijeno: glava do glave, rame do ramena - i malo
tko imađaše komadić zgodna mjesta da ga ne gnječe i da ga ne prožiže sunce.
Samo trijem alkarski pa oni za suce, vlasti i svećenstvo bili su dosta prostrani i zaklonjeni
od sunca pa krasno iskićeni barjacima, zelenilom i cvijećem.
Ti su trijemovi bili još prazni, jer su oni za koje su određeni dolazili pred sam početak
igre. Ali na drugima već je sada bila takova stiska da su mnogi problijedili od guranja i
sparine. I tako je trebalo izdržati cijelo ono popodne, no nije se nikad čulo da je tko otišao
prije nego dovrši trka.
I začudo, od toga mnoštva čuo se samo šum i mukao zamor kao da vjetrić piri kroz šumu
ili da kruži silan roj pčela. Svi su očekivali nešto veliko i svečano pa su i nehotice
tišali silnu uzbuđenost u prsima, a zato su im glasovi i zamirali u grlu.
Tako su prolazili časovi u ljetnom žaru i s jednakim šumom, samo što bi se kadikad
začuli jači usklici onih što su još dolazili.
Rekao bi da je silno sunce nastojalo uspavati i to mnoštvo puka, kao što je uspavalo i
pustu okolicu nadaleko.
Kad najednom začuju se iz varoša veseli zvuci glazbe što je obilazila mjestom javljajući
da se alkari upućuju i da je čas trke blizu.
Časkom zastade i dah u tisućama da bolje čuju još daleke ali radosne zvukove, no onda
sve oživje od veselih usklika.
Redari, žandari i vojnici stadoše žurno razmicati svjetinu da očiste trkalište, i staviše se u
redove da očuvaju slobodan prostor po kome će nesmetano prolijetati viloviti alkarski
konji.
Već dođoše i suci u crnim odjećama s plavom vrpcom na prsima u znak njihove časti,
svećenstvo u mantijama također crnim, te vojnički časnici i vlasti u sjajnim odorama.
I zauzeše svoja mjesta u ložama praćeni tisućama očiju.
Što su gromki zvukovi glazbe postajali bliži i glasniji, udarala su srca sve jače, a bezbrojne
se glave pridizale prema ulazu trkališta.
I napokon, eto tako željena časa.
Prva je išla glazba udarajući borbenu koračnicu, a za njom krasni cetinski »momci« sa
svojim harambašom u dvoredu, s puškama na ramenu, držeći cijev u desnoj ruci a kundak
iza leđa.
Zemlja tutnji pod njihovim teškim korakom, a oštrim pogledom pozdravljaju desno i
lijevo.
Među njima je i Salko, sretna i vesela lica, a obučen divno, u očevu hajdučku odoru.
Kamparan mu je od crvene čoje, gajtanima okićen i srebrnim pločama na prsima. Na
ječermi goleme srebrne, pozlaćene toke, a za žutim svilenim pasom krasne kubure, handžar
i fišeci, sve zakovano srebrom. Držao je na ramenu veliku pušku kremenjaču, možda
nekad donesenu s Istoka.
Na glavi mu je crvena kapa i svilen peškir, a lagana obuća svilom i gajtanima nakićena,
pa se sav sjao na suncu.
63