Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Poslušam ga, a u isto vrijeme dok sam bacao kamenje, sve jače i sve bliže tutnjilo, a po
mutnom nebu počele sjeckati žarke munje, pa me kod toga čudnog obreda srsi prožimali.
A kad posjedasmo u kola, krenemo lagano uzbrdicom.
- Rašta toliki svijet, i tokom stotina godina, prolazeći baca kamenje? Bit će da si čuo pripovijedati.
Ile se duboko zamisli, pomuča i odgovori:
- Bog li ga znao radi čega! Neki vele da je ondje poginuo i bio pokopan zadnji kralj našeg
plemena. Neki, da to bijaše veliki junak i velik siledžija, s krilima pod pazuhom, i ne
mogoše ga drugojačije ubiti, već puščanim zrnom od suhoga zlata... Drugi opet kažu da
je pod gomilom vojvoda koji je, na onome mjestu, sâm sebi nožem prerezao vrat, a onda
se povukodlačio pa, u jesen, uz klanac i niz klanac, urlikao i rikao poput vola kad ga
kolju... Treći vele da su ondje dotukli strašnoga zmaja kojega su morali hraniti mladim
djevojkama, jednu za obrok, pa da je stoga u ovoj krajini malo kuća i malo čeljadi. Zato
su ondje i nabacali kamenje da se, na koji način, ne bi iskoprcao, a eto i sad bacaju... Sad,
Bog zna što je istina, no i ja mislim da tu leži zmaj pošto kod Crvenih jaruga ima pećina
koju i sada zovu Zmajeva pećina. I jezeru što je pod njom vele Zmajevac, a ja sam zaboravio
da ti pokažem. Ne bijasmo daleko!
Tako mi reče pa, kad je zatutnjilo i jače i bliže, kad je naglo zazviždao vjetar i teške nam
kapi na golo meso pale stade svom snagom šibati konje. Sažali mi se i reknem vičući:
- Nemoj tako, možda ćemo prispjeti!
- Nije meni do toga! - zaurla i on. - Ako se ovdje nad Crvenim jarugama, izlije oblak,
silna voda iznenada sune s bregova te može ponijeti i nas i konje! Stari su, ali još vrijede.
Reče tako i nastavi šibati, a ja zapitam:
- Rašta trčimo? Isto ćemo prije mraka stignuti k vrelu, a i tamo, kažu, nema zakloništa.
- A ko bi sad mislio na vrelo? Mi ćemo se zakloniti u spilju. Prostrana je i povisoka, te u
nju možemo smjestiti još i konje. Jankova spilja zove se.
Čim je dorekao, negdje u blizini tresnu grom, pa uistinu kako je god rekao stari iguman,
u klancu se odazove grdna višestruka jeka, pa se činilo da zemlja u svojim temeljima
dršće.
Šuma opet gušća, i jele sve to veće, a i crvenih klisura poče nestajati. Mjesto njih, i desno i
lijevo, ukažu se male, puste livadice pod jako strmim brdima, a kočijaš Ile stade voziti
lagano iako tu bilo nešto ravnice. Ne gledaše na put i u konje, već negdje u livadicu nadesno,
a zatim, kao i na mostu, zviznu i pritegnu uzde pa na samoj ravni stadosmo.
- Šta se dogodilo? - zapitam Ilu, a on mi pokaže bičem nadesno:
- Pa, dobro se vidi što se tamo događa! Samo pogledaj... Ono je, čini mi se, naša kmetica
Stoja!
Tu Ile zastane u govoru jer nas je prodrmao jaki zamah vjetra, a kad je prohujao niz klanac,
bolje natuče kapu i stane pričati:
- Znam da je i ona pošla k vrelu, a Teskere iz Borja, na zadnjoj manastirskoj slavi, zarekoše
se da će je oteti, a i mladi se iguman zakleo da je, bez krvi, ne da! Njihove su kuće
odmah za brdom, žestoki ljudi i nikada se ne boje... No i Stoja, po svim znacima, voljela
bi da je planinka u Borju nego kmetica u ravnom Širitovcu gdje je manastirsko imanje.
Zato ne vjeruj što se otimlje: tako običaju naše cure misleći da ko vidi.
Sad je opet žestoko zatutnjalo i zagrmjelo, a kočijaš srdito uzviknu:
189