Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
VI.
Milina htjedoše namjestiti da spava gdje je spavao Obrad ali on zaželi da bude pokraj
ranjenika. Kad leže u sijeno i na mnogo jedan povrh drugoga naslaganih prostirača želio
je da se umiri i zaspi. No čekajući san, dopre k njemu tiho bolesnikovo stenjanje. Brzo
upali svjećicu i pristupi Dragošu, a ovaj se trgnu i kao da će prihvatiti nešto sa zida. Kraj
njega visila kubura i handžar, no, poznavši liječnika spusti ruku i duboko uzdahnu.
- Boli li mnogo, junače?
- Pali, gospodine, kao žerava, i ne da zaspati!
Mirno je pustio da mu se rana opere i prepovije, ali kapljica za spavanje ne htjede; volio
je napiti se vina i lulu.
- A što je od Smilje? - zapita.
- Smilji ne treba ni lijeka ni ljekara; njoj će ranica i sama bez traga zarasti.
- Eto, neka bude, a za me je lako.
Stari Milin ne htjede ga mučiti razgovorom te, i sam dimeći, zašuti. Svuda je u kući i oko
nje bilo tiho, ali negdje u dubinama tutnjilo i ne sličilo ni dalekoj grmljavini ni šumu
vjetra. Sve od jutros ne začu takvih glasova pa ne mogaše odoljeti da ne upita:
- Ima li u vašem selu koja voda?
- Ima, ali na onoj drugoj strani gdje je niže. Odavle se ne vidi. Pada s visoka, te se bijeli
poput kovilja ili kao da vise mlazovi pavitine. Ondje su naši mlinovi i stupe. A gdje odušuje
ta sila vode, Bog zna! Negdje se pod zemlju zavlači!
- Pa ova mukla tutnjava što se čuje, bit će od toga slapa.
Dragoš zastenja, otra znoj sa čela i odgovori:
- Ne, tako daleko ne može se čuti premda je voda i od vatre snažnija. Nego, u našim su
Ponikvama tri duboka ponora, sve jedan od drugoga niže, pa stenju i ječe kao živi. Dva
su donja crvena poput krvi, treće bijelo i dojedno strmo kao Jela. A tako stenju i ječe jer u
dva donja ponora motuljaju se zmajevi, a u gornjem leprše vile jezerkinje. Oni žive u
svađi, te, na početku zime kad vode s planina zaliju, u našim ponorima buči tako da se
kadikad čuje sve do Crne drage: ono vile uronjuju zmajeve da ne bi izišli na svijet. U to
su doba najjači jer je sunce nisko i slabo pa iz njih otrovna para sopti... A kad vile sasvim
utope zmajeve, neće na svijetu biti zla i obadva krvava jezera pobijelit će kao i ono vilinsko.
Tako ti je to!
Milin se i opet dignu da opipa bilo ranjeniku: gorio je ali ne preveć, i oči mu bijahu plave
i mirne kao sinoć nebo nad planinama.
A u dubinama je na mahove bučilo kao da tutnje koraci davnih pokoljenja, i stari liječnik
se umiri: sjetio se djetinjstva pod Veležom, kad je slušao bajke drevne mudrosti.
- Koliko ti je, momče, godina?
- Ne znam ni ja! Bit će dvadeset i malo više.
- A ko ti je govorio o tome rvanju dobrih vila i opakih zmajeva?
- Djed moj i stari kaluđer što je amo dolazio. Oni znadu. Pa onda, Latini su što i zmajevi,
a nas brane vile!
181