Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Znadeš da nemam majke, a tko će govoriti za me ako nećeš ti?
Taj spomen na majku potrese Rašicu živo, i nije se usudio da pogleda Salka. I baš mu
htjede reći nešto iskreno i milo, no kao da ga je netko zaustavio, namrgodi se i reče oštro:
- Pođi još večeras, velim ti, i govori s njom, a sjutra ćemo je zaprositi... i budi miran!
Kad je Salko otišao utješen i veseo, bio je Rašica tako uzbuđen da se cio dan i cijelu večer
nije vraćao u selo. Hodao je s puškom preko ramena i po polju i preko brda unatoč silnom
vjetru još i onda kad je nastala tako crna noć da nije ni vidio kud hoda.
Negdje je u daljini tutnjilo strašno kao da se tresu osnovi zemlje, a Rašica bi stao da prisluškuje.
Slušao je i gledao sve oko sebe, ali mu bijahu vazda na pameti Salko i Marta.
Salka mu bijaše silno žao, i kad bi mu došlo pred oči njegovo tužno i zabrinuto lice, stalo
bi ga daviti u grlu i nije mogao ni da diše. A kad se sjetio Salkovih riječi: »Ja nemam
majke, a tko će govoriti za me?« - uistinu je zaplakao i sio na pustu livadu s odlukom da
će se malo sabrati i promisliti što da učini.
No iza kako je malo sjedio, pomisli opet: »A što ću mu ja ako ga ona neće? Zašto da i ja
budem bez Marte ako mora on? A Marta, moja Marta mila...«
I zatim nastavi tumarati kroz noć po tim pustim mjestima.
Jugovina i oblaci sve više pritiskivali Cetinsku krajinu a silni je vjetar nosio oblake zemlje
s dalekih njiva iako se nijesu vidjeli. Ali su zrnca suhe zemlje oštro udarala po licu i Rašicu
u polju i Salka što se u svečanoj odori uputio k Marti kroz duboku ulicu pod Beglukom.
Bio je u hajdučkoj odori očevoj što ju je imao i na trci, s malim puškama, fišecima i handžarom
o pasu, ali bez velike kremenjače što je donesoše s Istoka.
U toj lijepoj i junačkoj odori porasle su njegove nade, pa je koračao tako veselo da je koji
put i poskočio a crne misli nije imao nikake. Njime je vladala posve mladost i ljubav, pa
što je žešće u nj udarao vjetar, bivao je sve radosniji.
Istom kad je ušao u Martinu kuću zazeblo ga nešto u duši jer je našao Martu zaplakanu,
a majka joj Stana nije se ustavila plakati ni onda kad je ugledala Salka.
Obje su sjedile kod ognjišta kraj male vatrice, a očev je krevet bio nešto podalje u punoj
tmini.
Kad se Marta vratila, odmah je vidjela da se ništa nije dogodilo i da su je čekale iste prilike
kako ih je ostavila na odlasku. Zato je stisla srce i baš je malo prije svršila pripovijedati
majci i ocu o svojoj ljubavi. Ali s malo riječi čudnih i neodređenih koje bi prekidala
teškim plačem što bi koji put trajao dugo vremena, bez ijedne riječi. Kad bi se malo umirila,
rekla bi i opet nešto, no vidjelo se koliko joj je teško govoriti, ali i to da mora. Pa i
sama je ćutjela kako je krajnje vrijeme da sve kaže.
Otac joj, izmučen teškom bolesti, malo je što razumio od cijeloga njezina pričanja. Samo
kad bi Marta jače zajecala, podigao bi uvježbanom kretnjom svojih suhih ruku pokrivalo
i upalim očima gledao kako se Martino lice od plača trza. Razumio je da trpi mnogo, ali
da je to bol drugačija od njegove i da joj ne može pomoći. Prebacio bi tada pokrivač preko
glave te proplakao i sam, nemoćno i tiho, kao čovjek koji se već naučio trpjeti.
Mala je Iva već spavala, no Stana... razumjela je sve!
Spomenula se Rašice i sebe, njihove mladosti i ljubavi, i pojmila što je među njim i Martom.
Ali joj nije mogla reći ništa, jer i sad je za nju Rašica bio najljepši i najbolji čovjek na
svijetu i takav junak kakva i nema nigdje.
71