Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Sve je bilo svježe i mokro od noćne rose.
Poslušam časkom novi šum gledajući svijetle livade i tamne sjene po njima, kadli mi
povjetarac, dolje od stogova, s mirisom novog sijena donese čudne zvuke kao od tihog,
prigušenog plača.
Srce mi stade udarati življe, i ja se, od sjene do sjene, ispod jablanja, trepetljika i vrba,
stanem oprezno primicati stogovima odakle je dopirao nejasan zvuk.
Tu, napola sakrivena tankim prućem strmogleda, stajala Nina pa, držeći bijelu maramicu
na ustima, jecala i tresla se od plača. Uprepastim se od čuda i pristupim joj hvatajući je
lagano za onu ruku što joj je nepomično visila niz vitki, tanki struk.
Ona podiže maramicu s lica i pogleda me ustrašeno i divlje. A kad me poznade, istrgnu
prihvaćenu ruku i, naslanjajući se na glatko deblo, procvili.
- Ma šta se dogodilo? Recite mi, Nina! - uskliknem tužno jer me uistinu zabrinula.
Ne dobivši odgovora, stanem se obazirati da bih ugledao što i razjasnio onaj gorki, zagonetni
plač. U početku nisam vidio ništa, ali napokon, daleko u sjeni stogova, opazih
dvije tamne prilike, jednu uz drugu.
Zagledam se tamo, kadli Petar i Ada drže se za ruke, i svaki čas vidjelo se kako im se
ruke dižu i kako ih brzo savijaju jedno drugom oko vrata, a bit će da su tada izmjenjivali
i žarke, nečujne poljupce.
Nisam nikad ni poslutio da je među njima takva ljubav, pa ni sada ne znam što sam tada
pomislio. Ali sam razumio tužno jecanje Nine od koga mi je trnula duša i potekle jadovne
suze razočaranja.
Ja ju tješiti nisam imao čim, niti sam joj tada želio utjehe, već sam se osjetio posve osamljen
i suvišan na onome mjestu. Pa šuljajući se malo kasnije, okolišajući i pognute glave
preko mirnoga polja k daščari, mislio sam tužno u sebi:
- Kako je sretan, kako je divno sretan! Jedna ga poljupcima obasiplje, a druga gorko plače
za njegovom ljubavi. A kada i kako se to zbilo? Da, ja bih za ovu njegovu sreću pregorio
cio svijet! A kada se obazreh da pogledam Pojila i polje, ugledam u daljini Talijane kako
se žure uz Cetinu k manastiru.
Učini mi se da ih prati Bakota u grupi, a nešto iza njih da ide vitki lik Nine i kao da zaostaje
hotimice. Pratio sam ih očima dok ne počeše nestajati u gustom vrbiku kod prijevoza.
Mora da se već stala javljati rana zora ljetna jer je žućkasta mjesečeva svjetlost na zapadu
bila poblijedjela. Istok također zabijelio, a kukurijekanje učestalo i postalo jasnije.
Udišući požudno u nemirna prsa svježi i mirisni uzduh, gledao sam mladu svjetlost i
zvjezdice na nebu koje su sjetno žmirkale kao da žale za kratkom, raskošnom noći što
nestaje u bijeloj svjetlosti zore.
IV.
Kroz pukotine daščare već je svom silom prodiralo sunce kad sam se probudio u kojekako
sklepanu bukovu krevetu.
Na drugom, odmah do mene, sjedio je Bakota napola odjeven i nečim se zabavljao pažljivo,
a ja, ne javljajući se, stanem promatrati što čini.
92