Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Evala ti, Marta - viknuše neke žene - dobro si učinila.
No Vukelja srdito lupi štapom po zemlji i uputi se kad je čuo od sviju kako daju pravo
Marti a njemu krivo, eto za prvi put.
Još jedan gavran proleti više njih šutke, samo što su mu krila zlobno šumila, pa iščeznu u
tihom plavetnom uzduhu.
A Beglučani i Beglučkinje pogledali se veselo i bili su radosni kao da su saznali neku
ugodnu novost.
Znali su da se od pamtivijeka u Cetini udaju cure samo po zapovijedi svojih roditelja pa
da mnoge žene ne ljube svoje muževe. A znali su i to da se one cure i ne opiru za nedraga
poći - a zato što nije običaj da cura govori o ljubavi i što ne smije pokazati da joj je koji
momak drag.
Zato i bijahu začuđeni slušajući iz ženskih usta taki govor, ali im bijaše svima drago što
su čuli od nje. Samo Vukelja i još neki starci rekoše da se ne pristoji ispred cijelog sela
nevjestama govoriti tako.
I Beglučani se raziđoše posve drugačije nego što se okupiše: došli k Staninoj kući kao
mukao olujan oblak, pun tuče i munja, a sad su se razlazili kao »ovčice« po bistrom proljetnom
nebu. Rekao bih da je Ljubav svojim pitomim daškom pogladila sve osim onih
što se oklopili starim tijelom i starim mislima.
Ali nijesu zato prestali žaliti Salka - no krivili nijesu nikoga osim njegovu zlu sudbu.
Juriša i Gare bijahu najveći neprijatelji Marti i majci joj jer su veoma ljubili svoga druga.
Ali sad, razilazeći se, Juriša nije mogao da odoli:
- Ne može biti ni svak nesretan ni svak sretan, pa nekome mora da iziđe i naopako!
A Gare se zamisli kao da nešto traži po svojoj pameti pa odgovori živo:
- Znaš li što je! Curina je ljubav što i alka. Dvojica je ne mogu nikako dobiti. Onaj što je
srčaniji, taj je i sretniji, a toga će uvijek biti; kao što alka, tako i cura...
- Baš tako... i ne treba se žalostiti za to, jer dvojica ne mogu imati istu stvar.
*
Cijeloga toga dana sjalo je sunce veselo i blago nad Beglukom i svom Krajinom, a čeljad
se povratila mirna i zadovoljna svojim svakidašnjim poslovima. Samo Rašice nije u Begluku
bilo; on je tražio svoga Salka po zabitim mjestima dalekih sela i nikakih utješnih
riječi nije čuo.
VII.
U tome traženju nastade i opet žarko, plameno ljeto, a s njime i kolovoz mjesec kad se
kroz modrušastu maglicu i oblake prašine stanu micati šarene hrpe ka Gospi Čudotvornoj
i trkalištu alke.
Salka su u Krajini cetinjskoj već i zaboravili, pa se govorilo samo o tim svečanim danima:
o petnaestom i osamnaestom kolovoza.
80