Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
niko ne pokuša nasmijati radi njegovih zuba. Bio je na glasu i kao rezbar pa djeljao gusle
preslice, svirale i kutije za duhan, sve lijepo išarano i uglađeno, a po drvo išao čak u
Javorinu.
Đemo je često zalazio u Oblaj i u Korita, no poslije je počeo dolaziti samo u Oblaj gdje
mu se dopala cura, Petrica Jakovljeva, zvana Sileša. Gotovo svaku veče bio kod nje na
sijelu, idući i vraćajući se prijekom stazom i jarugama sve dok bijahu sušne.
Tako cijelog ljeta, no u jesen iznad požutjele krajine prolomiše se oblaci, a jarugama poteče
silna, mutna voda. Iz Sivopolja u Oblaj moglo se jedino glavnom cestom koja se
daleko pružala među breščićima, preko jaruga. Sada i Đemo morade ovim drumom, ali
je išao po danu i za vidjela vraćao se od Petričine kuće.
Ta njegova Petrica imala, osim maćehe i oca tri godine mlađeg brata Stevicu i polusestru
Anđu, malenu i crnokosu podobnu Petrici, i svi oni voljeli kršnog i srčanoga Đemu.
Voljeli ga usprkos tome što je govorio šušlječući, a htio da ga svi razumiju. Kad mu ne bi
smjesta odgovorili, nasrtao bi na ljude prskajući ustima: - Ili si lacmanin da ne znaš naš
jezik? No s njima bijaše ljubazan, donosio im često darove, a za Petricu već godinu dana
šara kovčežić u kome će držati đerdan, i neće ga znati da otvori niko osim njih dvoje.
Dolazio češće, a kod njezine kuće kad bi ga zatekla noć, prenuo bi se kao iza sna, uzdahnuo
i stao se opraštati. Petrica mislila da mu se teško rastajati, te bila ponosna radi njegove
ljubavi i razglašene srčanosti.
No Đemo ne bi pošao nadesno u Sivopolje nego ravno u pojatu Rade Ercegovca. A Petrica
ga ne bi vidjela, kao ni to da je u prvi osvitak, krijući se, odlazio, nego je vezla ruho i
pjevala kako junak razgoni svatove i otimlje sebi omiljelu djevojku.
Uistinu Đemo, sam i noću, ne smjede proći cestom, baš kao i niko drugi.
Kraj te ceste dizao se neki breščić koji se nije mogao podalje obići kad bi jarugama hučila
voda jer samo tuda bijahu presvođeni mostovi. A na breščiću i u mrkloj noći vidjele se tri
divlje suhe kruške kako strše nebu, i čulo se neko cviljenje i šum kao ni na jednom drugom
mjestu. To bijaše dovoljno da i Đemi klonu noge i uzdigne se kosa na glavi, jer i oči
i misli letjele k tome brdašcu sličnu Golgoti: na svakoj kruški bila po dva suha, duga
ogranka i ravno ispružena, pa se činilo da su tri strašna krsta od kojih dopiru uzdasi i
hropot. Kad prolaznik ne bi tamo gledao, zahvatio bi ga još veći užas: činilo se da brdašce
za njim plazi, a krstovi iz tmine pružaju svoja krila da ga dohvate.
Stanovnici Korita, Oblaja i Sivopolja znali su da je na tim granama izdahnulo mnogo
njihovih djedova, jer bijahu još silovitiji od današnjeg pokoljenja: nikako se ne mogli
okaniti stare navade svetiti se jedni drugima ubojstvom i paljenjem sjenika i kuća. Uzalud
ih hapsili i po tamnicama vukli. A kad ubiše i serdara, general u Zadru zapovjedi da
se na granje onih krušaka objesi svaki odrasli muškarac koga žandari i kolonaši zateknu
po noći i s oružjem. A činili i još gore ne dajući sahraniti lešine nego su tako visile po
nekoliko dana njišući se na vjetru i okupljajući gavrane.
Kada napokon prestadoše ubojstva i palež, i vješanje prestade; kruške trnovače usahnu,
a i gavrana je nestalo. Težačke sjekire nastaviše obarati svako drvce koje bi se poviše
uzdiglo, no bojeći se onoga prokletog mjesta, ostaviše samo ona drveta slična krstovima,
pa se zato još više otimale oči k njima. Uistinu, vješalo se na tom brežuljku podavno, ali
proljetos dogodi se ondje nešto također strašno.
Uoči Velikog petka cijelu noć lijevala kiša, tutnjilo, i samo gdjekoji blijesak parao tminu
iz koje čuše neobične glasove, podobne jecanju i ropcu umirućeg čovjeka. Niko te noći
oka ne zaže, i čim je svanulo, svi pogledi bijahu uprti na brežuljak gdje su stršile one
divlje kruške, kao da će ondje saznati zašto je noć bila tako strašna.
156