Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Jakov Desnica i golubovi
Lanjske godine, među Božićima, dođoh u Vrbnik, selo pustošno i na uzvisini, odakle se
mogao vidjeti komadić blistava mora. Otputih se iz grada još noću s poznanikom lovcem
u radosnu očekivanju da ću vidjeti vrela i šumu, zvijerke i ptice, iza nekoliko godina
životarenja u tijesnoj varoškoj i skamenjenoj pučini, ozlovoljim se kao da mi je sunce
rastjeralo lijep noćni san.
Drug mi, tajnik gradske općine, bijaše u krasnoj lovačkoj nošnji i s modernom dvocijevkom,
a ja u navadnom odijelu i bez puške, te mi se činilo da prikazujem lovno pseto ili
gospodskoga ulizicu. U tom kršu ništa živa, osim gdjekoje sitne ptičice što je skakutala
po stijenju ili bi zacvrkutala u kržljavu, bezlisnu grmu. Šumi ni traga, a močvari ili živoj
vodi još manje, te sam, i nevješt, uvidio da tuda lovine niti ima, niti je može biti.
- Zalutali smo, i trebalo bi da se opet vratimo na glavnu cestu! - reče moj znanac Viktor,
no bijaše već prekasno.
Nešto prije, koračajući uz brijeg, od napora i sunca, što je pačilo s vedrine, oblio me znoj,
no gore, na visokoj ravnici, prožimala studen od vjetrića koji nas lizaše s brda snijegom
zatrpana i okrunjena maglom. Postajalo sve nemilije, no mladi Viktor ipak se junačio:
premještao dvocijevku s ramena na rame i velikim koracima žurio se prama selu, gdje
bismo počinuli i zaklonili se.
S nekog breščića kraj puta obilježena stupovima brzojava ugledamo kuću nimalo sličnu
onima koje smo viđali u kršu. Ovisoka, stršila uz lijepo obrađeno poljce: vrata i prozorčići
na njoj zaleni, i pred njima se tužno njihala crna drveta s nepravilnim krošnjama. No
prozori te kuće bijahu zatvoreni, i ne dimila kao druge, pa se činilo, da je ne jedino samotna,
već i pusta.
Viktor je poznavao kuću i gospodara, te stane pripovijedati kratko, svisoka, kao navadno
građani vjerujući da je seljak biće jednostavno: od tjemena do peta sami želudac. Tako
doznam da je Jakov Desnica bio nekad imućan, ali prost seljak ne razlikujući se od ostalih
Vrbničana što su živjeli u potleušicama bez prozora i bez dimnjaka. Bojao se dojedne
ispisane i naštampane hartije, premda je znao da čita i piše, a ženske prezirao kao beskorisne
i glupe stvorove.
Stigavši pred kuću, ugledam postarijeg čovjeka milih očiju kako se diže sa široke, izrezbane
stolice da nas pozdravi. Sjedio je prama suncu, u kutu, gdje se kući na dva zboja
priljubila neka prizemna zgrada, po svoj prilici kuhinja. Na njegovu licu treptao zagonetan
osmijeh, pa se moglo suditi da li se je obradovao našem dolasku ili se možda pretvara.
Brzo je donio stolice, također izrezbane, te jedan do drugoga posjedamo u tome zaklonjenom
sunčalištu. Svi prozori na glavnoj kući bijahu zatvoreni, samo ona dva velika
kuhinjska zjala, te se kroz gvozdene rešetke moglo vidjeti da je prostorija već davno
164