Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Silan nemir obuze i varošane i seljake cetinske, a ništa manje i one što su došli iz daljih
krajeva.
I cigli je znao da se sada imaju natjecati o pobjedu samo oni: Rašica i alaj-čauš.
I zbilja, doleti pobočnik vođin i javi ponovnu trku, a parci odjaše i opet na mjesto odakle
se počinje.
Kad se začuo u tišini silan glas mjedene trublje, mnogi su problijedjeli - jedni zinuli silno
raskolačenih očiju, a neki pače naperili ruku kao koplje i podigli jednu nogu kao da će i
sami trkati.
Prekrasan vranac Rašičin, kao da je to prvi put, jedva se ticao zemlje u trku. Dolama na
Crnošiji vijorila kao krila grabežljive ptice, a on, sa stisnutim zubima i namrštenim obrvama,
letio sve bliže i bliže.
Nešto pred alkom podignu koplje i projuri s njime upravo kroz sredinu kao da je se nije
ni taknuo.
No odmah zatim žestoko uzmahnu kopljem, a alka poleti uzduhom naprijed.
Strašan, rekao bih, životinjski krik, bijesan i sulud, začu se od mnoštva. Ali Rašica u isti
mah, a sve u trku, podmetnu koplje i uhvati alku usred sredine pa iščeznu u varoškoj
ulici.
Ali sad nije bilo ni glasa čuti. Kao da je smrt svojim crnim krilom prešla preko svega
mnoštva, začepila sva grla i odrvenila sve ruke. Glazbari koji su morali da zasviraju
pobjednu koračnicu, zaboraviše svoju dužnost i, svaki s glazbalom u pruženoj ruci, gledali
su to čudo i otišli sa svoga mjesta nasred trkališta.
Tako bijaše nekoliko trenutaka dok nijesu ugledali Rašicu da se vraća, znojan i crven, a
koplje mu malo drhtalo u ruci. Vidjelo se da je i on bio potresen.
Ali tada kad su ga ugledali, narod je pomahnitao. Neki stadoše i plakati, a neki lupali
nogama pa bacali kape i peškire u zrak.
Svjetina nagrnu sa svojih mjesta, i nije bilo sile koja bi je ustavila. I nastade strašan nered
i takvo bjesnilo koje se smirilo istom onda kad se začuo očajan plač žena i vriska prestrašene
djece.
- Što se ovo dogodilo? - pitali su jedni druge.
Pa svi kao pjani teturali se i gurali na svoja mjesta pred bajunetama oružnika.
Salko se kao skamenio i nije pritrkao k ocu da mu prihvati konja i koplje kao što mu je
bila dužnost, no Rašica iza kako je predao alku vođi i sucima, sjaše sam i stade grliti
Arapa i ljubiti ga u znojni i sjajni vrat.
A zatim ne bilo tišine.
Iako je alaj-čauš trkao i pogodio u sredinu alke i po četvrti put, svjetina je urlikala kao
bijesna svejednako dobitniku Rašici kome su uračunali broj šest za sami posljednji put.
Urlikala je pomamno i onda kad je vođa vješao svilene trakove na dobitničko Rašičino
koplje, i onda kad je na svršetku govorio o slavi cetinskoga junaštva.
A kad je svršilo, navališe valovi od tisuća tjelesa k Rašici i ustavljali se naglo pred njim, a
tad bi se sve i jače ustalasalo.
I alka se svrši u neredu kao nikad: jedva uspješe da se kako-tako poređaju i otprate vođu.
*
68