Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Kad je nekoliko puta prevukao tiho gudalom i pritisnuo koščatim prstima onu jedinu
strunu, zapjeva stari Đuro jasnim, no iz početka nešto oporim glasom.
Pjevao je samo stare svatovske pjesme, a uzmahujući glavom i osobito živo one riječi što
spominju »silu i svatove«, te kako se za ljepotu djevojku nije štedjelo junačke krvi.
... Ja kad puče trideset topova,
pa kad puče Krnjo i Zelenko,
polje tutnji, a planina ječi,
Cetina se voda uspljuskuje;
popadaše konji na koljena,
a junaci mlogi potrbuške:
nije šala na gradu topovi,
nije šala Krnjo i Zelenko!
Čauš viknu, kucnu dalbulana,
krenuše iz polja svatovi!
Te je posljednje riječi ispjevao Đuro i jačim i toplijim glasom te prekinuo i zagledao se u
vatru, kao da motri gdje se svatovi iz polja dižu. Svi se uozbiljiše i uspraviše nekako
ponosno, kao da su to njihovi svatovi i njihova sela. Samo Jurica nestrpljivo prevrćaše
svoju tamburicu, čekajući kada će nastaviti svoje sitne i brze kitice.
Ali Preočanin zavezao nadugo i, videći na licima svečani zanos od njegove starinske,
otegnute pjesme, zavezao bez oduška i sve to više od srca:
... Usta Jana rada i vesela,
sve je ruho vjenčano obukla
i nasula džepove dukata.
Uze sobom trideset djevojaka,
svakoj dade po trideset dukata,
te joj drže skute i rukave:
skute drže, da se ne opraše,
a rukave, da s' ne kruni zlato!
- Onda nam se trebalo roditi, a, Đuro! - zavikne Jovo veselo i udari sebe po koljenu.
- Eh, što ćeš, sada je samo jad i nevolja prema onim zemanima - uzdahne stara Marija i
nasloni se da zgodnije posluša pjesmu.
- Nemoj ga prekidati, nane!... Pjevaj ti, Đurica, još, živ bio! - zamoli ga Petrica tako milo
da ju je Đuro pogledao radosno, pa stade udešavati gusle i hrakati da zapjeva još bolje.
- Ha!... ha!... ha! - nasmije se Jurica glasno: - Vi, Petrica, mislite da je to zbilja sve onako
kako se u pjesmi kaže!
Ali mu Petrica ne odgovori, već nezadovoljno obrne glavu, a i ostali se malo namrgodiše.
Uto Đuro prekide taj časak neugodnog mučanja novom pjesmom:
... A nije mi ni tog žao blaga,
neka nosi, voda g' odnijela!
No mi žao od zlata košulje,
kojuno sam plela tri godine,
117