Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Čuo sam da i ti znadeš čitati i pisati. No ako je pismo toliko zlo, zašto si ga učio?
- Ja znadem samo prepisati iz štampanoga i potpisati svoje ime: radi toga su me i birali
za glavara. Ali ni onda kad sam bio glavar, nije od ono malo moga pisma poteklo nikakvo
zlo!
- Pa eto vidiš, rečem ja, da se tvoji seljani bez razloga straše ove lijepe i korisne vještine.
Kad u vas nema škole, zašto im nijesi ti kao glavar sela istumačio, poučio ih...
- A kako da ih učim, kad oni sami imadu oči pa vide! Sve što im pismena donosili iz
grada, otkako god pamte, bili samo pozivi na isplatu poreza ili globe, same tražbe, tužbe,
opomene, prijetnje, pozivi u vojsku i druge nemile stvari... A što nijesam htio uzeti pismo
od listonoše, to je istina. Poznao sam na njemu rukopis moga zeta i pečat iz Solina, pak
sam znao da pita ostatak prćije. Započeo trgovati, pa... Eto, neću da sramotim nikoga.
- Rekoše mi da si imao dosta kćeri. Pa, hvala Bogu, to je isto: sinovi ili kćeri, sve je tvoja
krv!
Jakov se zaprepastio kao da sam izgovorio psovku što je njegovo uho još nije čulo:
- Jesu, ali sada sve na tuđem ognjištu vatru lože i ne zovu se više mojim imenom. Imao
sam ih šest, a sina nijednoga koji bi radio. Pa, evo vidiš, što se je dogodilo!
Tako reče i raširenim, koštunjavim prstima pokaže zatvorene kapke na pročelju stojne
kuće i praznu kuhinju. Uistinu, ono mrtvilo prikazivalo se neizrecivo tužno, a osobito
kad sam i na licu Jakova Desnice vidio izražaj boli: ta, on je živio kao pustinjak, bez ikoga
da se za nj brine ili da ga barem tješi.
U takom razgovoru i ne opazimo kad se je nebo zakrilo pepeljastim oblakom, ni kad je
iščezlo sunce. Pred nama zatitra malena pahulja snijega, a onda više njih, sve jednako
bijelih i lepršavih: množile se, gustile, te pođosmo u kuhinju da se zaklonimo i naložimo
vatru. Suha drva zapucketaše, te iz njih liznu veseo plamen, i odmah mi sa srca nestade
prijašnje tjeskobe.
Baš kad zaželjeh da i Viktor bude s nama, spazim ga da ulazi obijeljen snijegom i prignut,
kao što se vraća umoran čovjek s neobavljena posla.
- Kazao sam da ovdje nema lovine! - reče Jakov zaboravljajući što je nedavno govorio o
kosovicama u jaruzi i grmlju. Viktor mučeći prisloni dvocijevku na zid, očisti pahuljicama
nasutu odoru i zaleni klobučić s perom te sjede kraj nas.
Već je nad ognjem visjela bakrica šireći onaj osobiti miris kisela zelja i suhe krmetine, što
zimi i u situ čovjeku budi osjećaj glada. No Viktor, čujući da se ono jelo samo podgrijava,
iznova se mrštio, a istom jedući priznade kako je hrana bolja od svake druge, a »hrvaština«
pitkija i od samog »prošeka«.
Kroz otvorene prozore sipale k nama pahuljice sve češće, i uza sav oganj prožimala studen,
pak smo se priljubljivali jedan uz drugog i primicali sve bliže k vatri.
Gotovo odjednom, s nebrojenim pahuljicama, zavitla jači vjetar, a u isto doba začuje se
neki drugi klopot i šum. Izvirismo napolje i ugledamo jato golubova, što je nemirno
lepršalo pred kućom. Gdjekoji od njih sjeo bi samo začas na krov ili bi zavirio u škuljice
na zidu, a onda iznova poletio naokrug kroz pahuljice što sipahu sve to gušće i sve kosije.
Neki golubovi bijahu gotovo posve crni, neki bijeli, pa sivkasti, vinjasti, isprutani, a
neki se prelijevali modrinom poput ocjeli.
- Jesu li ovo tvoji golubovi? - zapitam.
Jakov se uznemiri te je istom poslije duga kašljucanja odgovorio:
- Nijesu moji, nego Božji!
166