Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Ako ćeš četiri, evo ti odmah gotove pare... pred svjedocima! Nećeš li, nosi ih, ja ih nijesam
kupovao ni dosad!
To su se Pričalo i Vrgas pogađali za postoliće male pokojnice.
- Daj barem šest, pogrdo, valjaju toliko!
- Evo ti ih, prisjele ti. Amo postole!
Pričalo izvadi dva smočića pirmiča, iz svakog postola po jedan, i postavi ih na sto. A kad
prebroji na dlanu šest banovaca, vikne:
- Sad ćemo po suzu rakije, pa kući! - i stade trpati obadva zamotka u džep od gaća.
No džep je valjda bio tijesan, a ruka drhtava: papirnati se zamoti raskidaše, a pirinač
sunu šumeći na zemlju.
- Pirmič si prosuo, vraže pjani! - viknuše promukli glasovi na Pričala, a ja žurno platim i
iziđem.
- Rakije, gospodine! Samo suzu rakije uzmite! - zvao me Pričalo i teturao sa čašom k
vratima.
Stablo pred krčmom što su ga gusjenice obavile svojim nitima još se čudnije činilo na
mjesečini, a okolica još pustija i kao sleđena. Tamo i amo sjene i glasovi noćni koji mi
tada nijesu bili nimalo čarobni već zloslutni i tužni.
Uputim se polako još neutrtim putem preko oštrih piljaka obzirući se kadikad na novu
krčmu i na brežuljke lipičke. Na njih se spustila modrikasta maglica ljetne noći, a iza njih
se slegli još gušći pramovi dima komšiluka lipičkih, odozgo rasvijetljeni mjesečinom s
visokoga i tihoga neba.
Davne uspomene stadoše se i opet ređati u mojoj duši, i napokon mi bude jasnije ono što
nijesam prije razumio.
- Da, da, tako završuju čeznutljivi pogledi ispod dugih trepavica, a još kasnije bit će još
gore... Tako će eto svršiti i Rudica, ali tome nema pomoći: tako mora da bude!
A kad sam se popeo na vrh kose i prije nego se stanem spuštati, obazrem se još jednom.
Okolica se lipička prostirala nijema i zagonetna, a znao sam da je gledam zadnji put.
Mrkodol. Pripovijesti, 1909.
45