Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Sada je lako, ali onda ne bijahu naši Turci kakvi su danas. Danas ranâ i mrtvih glava
nema, ali našega zloga udesa još imade. Zli je naš udes i otac Panasije dok se našoj starini
ruga!
... Svega bi se onda, sinko, zgađalo i mnogo čudnovatih stvari, pa neke ni sada ne razumijem.
Jednoga jutra, u proljeće, i čim je zora cikla, zapovjedi bâbo neka odem u polje gdje Spasoje
čuvaše ovce pa da mu rečem:
- U svetu nedjelju dva!
Da mu tako kažem i odmah se vratim.
Bijah tamo već dvaput (Spasoje me vodio) i zaputim se prečacem, pa da ću kroz klanac u
planini. Tamo blizu begove kule bijaše taj klanac, ali znadoh da mene onako malena neće
ni Turci ni hajduci, pa sam išao veselo i popijevajući.
Idem uz planinu, idem, ali kad ja gore, to pritisla magla pa ne vidiš dobro ni na tri koraka
pred sobom. Ne usprednem ni od nje, pa hajd uz planinu, onako na sreću Božju.
Ledina u magli pričinjala se kao jezero, grmlje stogovima sijena, pa ono što je daleko, kao
da je blizu, a što je blizu daleko... Već odavna ne koračah putem, ali sam znao da od
rašljaste bukve moram uvijek nadesno i da neću zaći.
Kad ja naviše, magla se prorijedila pa je sasvim nestade. Ali, neka bijela čudovišta, tamo
oko Gradine, podno Babina kuka i povrh Crnog vrela, savijala se i lagano pružala sad
ruke sad noge, a sad bijelom kosom obavijala osamljene vrhove planine. Sve to mijenjalo
se a da ne vidiš ni kako ni kada.
Magla to nije bila jer sam je ostavio dolje za sobom, niti je ona ikad tako bijela. Pa ni
oblaci, jer nebo bijaše vedro i sunce sjalo.
Zinem od čuda i pobojim se da zađoh u kakav drugi svijet gdje živa stvora nema: bijaše
taka tišina da ni sama ptica ili gušterica nije šušnula. Preda mnom neki breščić, a kad ja
na vrh, mala dolinica poda mnom, drugom maglom podušena. Zađem nizbrdo, u onu
tmušu, kadli - začujem mukao smijeh i prestrašim se kao nikad prije.
Zagledam se u maglu, kad tamo - bi li mi vjerovao? Moj brat Spasoje gruda se s vilom!
Odakle snijeg? - mislim ja. Ta cijele ga zime ne bilo, a sada Spasoje na jednom smetu
snijega, a vila na drugom, pa se kroz maglu grudaju i smiju. Vila krasna, kaonoti vila:
visoka, vitka, a s glave pa sve do peta obavijala je koprena bjelja od snijega pod njom, pa
bih se bio zakleo da je iz snijega nikla. Ne mogoh je pravo razgledati jer bijaše u magli i
često se priginjala, ali sam ipak vidio da su joj kose zlatne zubi kao biser, a smijeh joj
zvečio poput srebra.
No kad me ugleda, nestane je u magli, pa ni traga ni glasa od nje: - zazovem Spasoja, no i
on velikim koracima u maglu zamakne.
Što ću, kuda li ću, mili Bože! Uputim se za njim, te oputinom pokraj begove kule pa niz
jarugu među Glavičinama i stanem se ledinom spuštati u polje. Jedva jedvice prispijem
tako oko podne i nađem Spasoja kod blaga: mirno sjedi uz potok i dipli.
- Jesi li ti ono bio? - zapitam.
- Gdje? Što? - čudi se on.
- Grudao si se u planini s vilom: ja sam te vidio!
A on se kune da je od ranog jutra ondje pa da se ne mače otkad je iz staja dotjerao blago.
Zamuknem, pa što bih i rekao? Bit će da nije smio od vile, jer bi ga ustrijelila kad bi kazao.
No i tako nije svršio dobro, a čut ćeš domalo.
151