Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
To je bio ždrijebac ujca njezina, Miokovca Tane, a nju su Petricom zvali.
Ona se radovala čilome konju, a još više znajući da će joj ujak, kao i svaki put kad pripazi
na njegova bijelca i dovede ga na uzdi, utisnuti u šaku sjajan, srebrn talijer. Jednako o
krsnom imenu, na Božić, uoči velikih sajmova i kad je god bila kakva veća zgoda.
Tako je ona tih svijetlih talijera imala vrlo mnogo i trebala još samo dva reda da složi
velik, blistav đerdan, od vrata pa sve do niže koljena.
A nije trebalo ni da zahvali ujcu, već bi ga samo muče u ruku poljubila, a talijer tisnula u
mali džepić prišiven ispod šarene pregače. Petrica se toliko radovala svome budućem
đerdanu ponajviše zato što će ona jedina imati od samih talijera, a sve druge cure, što ona
zna, probijale obične cvancige za taj ures, što im je, kod udaje, najglavniji miraz.
Dapače tajaše pred svima to svoje najdraže veselje, neka bude što veće čudo na kojem
sajmu ili kod same prosidbe.
Kuća joj bila nedaleko od toga zlatnog dočica, među visokim brijestima kroz koje se
tiskao modar dim ravno k tihom nebu, i ona je svaki čas pogledala tamo, da vidi dolazi li
ujak. No bit će da mu je sestra, majka njezina, po običaju napekla uštipke i sada, uz bukaru
vina, govore o njoj, kako bi je bolje udali. Jer prosaca bilo dosta, iako je siromašna
po ocu; ali imađaše toga ujca bogata, bez djece, a pogledati je dosta pak si se već zaljubio
u nju.
Ne bi se reklo po uzrastu njezinu da je vrlo, vrlo mlada i da je još kao udavaču na sajam
ne povedoše. Bijaše vitka, djetinjeg lica, no ipak se već odavna zimi sakupljalo sijelo oko
njezina ognjišta, a ljeti u malom dvorištu pred kućom. A slutila je po ujakovu češćem
dolaženju i materinu većem milovanju, da joj već nađoše muža, i željno čekaše da joj ga
pokažu, ali nikako prije nego što đerdan bude gotov.
- Na, mali, na! Na, mali, crkô ti! - uzvikala se Petrica najedanput kad je ugledala ujca
kroz grmlje, i stala brzo privezivati kravu za blizi jasen.
Psi potrčaše gospodaru prvi, ždrijebac se ukopitio, podigao glavu i stao da sluša strigući
tankim ušima, a Petrica ga, brzo kroz žito skačući, uhvati i povede k ujcu.
On je dolazio vedra i vesela lica kao uvijek kad bi dolazio k njima, a s drugima bio namrgođen,
i to više od navike negoli zbog čega drugoga.
Imao je preko šezdeset godina, ali se činio mnogo mlađi, onako uspravan i jak. Kose mu
bile obilate i po starinsku sve do ramenâ, a jedva gdjegdje prosijede. I brkovi golemi, no
da se vidi kako dopiru sve do iza ušiju, nije brijao jedan dio lica, pa se činili veći nego su
zaista bili. Starinsko i odijelo na njemu: crven, velik peškir oko glave; sivkast kumparan
ukrašen čohom i kitama; ogrlica visoka, srmom vezena i ječerma sa tokama i pločama
sprijeda. Onda široke, modre gaće, šarena pašnjača i potkoljenice; opanci na devet prijepleta,
pa obično oružje: dvije kubure, bjelosapac nož i preko ramena duga, tanka puška.
Petrica dovede konja, pokloni se pred njim i, ljubeći ga u ruku, preda mu uzde. On je
odmjeri svojim živim, crnim očima i ponešto lukavo pa izvadi dugu svilenu kesu. - Braća
ti i majka, Petrice, kažu da si zla... i da ne slušaš... - govoriše joj ujak sa smiješkom, a sve
traži i kopka po dubokoj kesi.
I Petrica se smijulji pa gladi konju sad njušku, sad vrat znajući, da joj je tako govorio baš
onda kad bijaše jako zadovoljan njome.
- Slušam ja, ujače, i braću i mamu - reče Petrica i sve pogléda sad ujaku lice, a sad u njegovu
kesu, po kojoj još uvijek nešto traži.
- No, pa kad si dobra, veliš, evo ti... no je li to zbilja istina?
- Jesam, ujače, baš dobra... - I slušaš?
107