Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Ali malo je koja kuća, a osobito u posljednje doba, imala pravi đerdan, već se zadovoljavahu
prostim nizom srebrnih cvancika ispod grla pa gdjekojim takvim starim novcem na
djevojčinoj kapi; a siromašnije nosile niz šarenih, staklenih zrnaca pod vratom.
Sretna gospodarica pravog đerdana nosila ga ne samo djevojkom, već i kao mlada nevjesta,
a onda se polagao duboko u kovčeg pod drugo svetačno ruho kao osobito blago i
mila uspomena sretnih dana. Krio se osobito kod slučajne pljenidbe za porez ili kakav
dug, jer su oružnici osobito vrebali na đerdane znajući da bi Zagorke lašnje pregorjele i
najljepše podvornice negoli taj amanet, koji će svakako iskupiti: on se bilo uz koji god
napor uvijek povraćao na staro mjesto.
I zbilja bi zveket srebra na đerdanu uzbudio i staricu kakvu sjećajući je rođene mladosti i
cike u šarenom kolu, kad je oborene glave pod težinom toga nakita ćutjela na sebi vatrene
poglede čile momčadi. Pa što je koja djevojka ili nevjesta morala niže obarati glavu
pod teretom srebra, to je sve više rastao njezin ponos i njezina sreća.
Tane je znao za sve to pak bi, čim što skupi, promijenio obični novac u talire, a u posljednje
doba i u dukate, da ih Petrici dariva, jedan po jedan, neka joj radost potraje dulje.
Još davno bijaše odlučio čekati da se javi što više prosaca, te onda izabrati momka prikladna
i kršna, pa i siromašan da mnogo ne bude.
Ali, kad je upoznao Juricu Orlića iz malog selašca Vrbika, u polju, prekide čekanje jer
takova momka Tane ne samo da nije još vidio, nego nije ni pomislio da bi ga moglo biti.
Vrbičani bijahu ponajviše kmeti varoške gospode, i već odavna oni su jedini odlazili u
svijet da na različit način što zasluže i tako lašnje prežive. A dotičući se s gospodom, bili
nekako pitomiji, mekši nego u ostalim selima oko doline.
Jure Orlić, iako njegovi ne bijahu kmeti, otišao kad još bijaše golobrad momčić, ali se nije
povratio iz svijeta tako brzo kao drugi, već istom poslije desetak godina kao zreo momak.
Drugi, što se domala vraćali, nastaviše živjeti po prilici kao i prije, no Jure se posve izmijenio
i ne bijaše nalik ni na jednog momka u svemu njihovu kraju. Jedino odijelo ostade
na njemu narodno, ali oružja ipak nije nosio, a drugi i nadalje voljeli pušku nego motiku,
konja nego vola, a kolo, krčmu i tučnjavu negoli kuću i poljski rad.
U drugih, što se imutkom oporaviše, kuća velika, ali po starom običaju unutra bez ikakvih
pregrada i neoklačena, uvijek puna dima i vonja stoke; a u Orlića svijetle sobice,
stakleni prozori, a postelje bijele i čiste. Izvana kućica također bijela, zaklonjena voćnjakom
i grmljem jorgovana i ruža. Podalje staja za blago, također prijatna i čista, pa mali
viganj u kojem je Jurica vješto kovao različite stvari za sebe i drugoga. Imao je staricu
majku i dva brata, oba mlađa, no i oni kao da se brzo navikoše živjeti ljepše, iako im se
zbog toga rugali i nazivali ih lacmanima.
No za Tanu sve to bijaše još ništa, ali u Jurice nađe toliko razbora i začu toliko mudrih
riječi, da mu Tane u svemu davaše razlog, što dotada nikome nije. Bit će zato što bi ga
Jurica mirno i bez nametanja kakva znao uvjeriti, kako bi trebalo da i ostali promijene
stare navike koje ne vode nikakvu dobru i kakvih se ne drži nitko više u drugom svijetu.
A videći kako mu sve napreduje i cvate, promisli da ne treba dulje čekati pa da za Petricu
ne može naći prikladnijeg muža.
Viđao ga je češće, no upoznao se s njime bolje istom kad se Jurica poče baviti i trgovinom
govoreći da manji seljak ne može dandanas živjeti dobro samim obrađivanjem polja.
Kako ni Tane ne bijaše osobito sklon motici i plugu, svidi mu se i ta misao pa se napokon
odluči za Juricu Orlića, samo ako se Petrica i on zavole.
110