Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
me ugledala, obrnu se bez ijedne riječi i stade desnim rukavom otirati mokro lice, lijevom
rukom priljubljujući glavi razbarušenu kosu.
Pa kad sam vidio da se ona poput mačice mirno gladi sve dalje:
- Djevojko - rekoh - dodaj mi čašu te studene vaše vode.
A ona, i ne gledajući me, opra ionako svijetlu čašu, zagrabi i korači prignute glave k
meni bez zbunjenosti, samo što joj se lice jače zarumenilo. Ali kad mi je pružila vodu nije
odoljela, već podignu glavu i pogleda me ravno u oči.
A taj se pogled ne zaboravlja! Bilo je u njemu i ono istro vrelo, i tamna šuma, i meka
mahovina što je ovila kamenje kraj nas, i tamnomodro nebo ljetne noći više Pojila.
Prihvatih uzdrhtalom rukom čašu te požudno ispih kao da je to bio napitak vječne mladosti
koji mi ona iz sebe pruži. Djevojka mi je uze i priđe k vrelu, kadli se na neravnu
puteljku veliki srebrni novac što je visio na njezinu đerdanu zanjiha i kucnu o čašu. Mio
zuj stakla i srebra oču se jasno i bijaše u divnu skladu s djevojkom, vrelom i hladom
šumskim.
Ona ustrepta od toga zveka, pognu svoju lijepu glavu i vitki struk pa stade lagano kucati
svojim srebrom o čašu kao da se čudi i naslađuje tim zdravim zujem, a na mene kao da je
zaboravila. A onda, nenadano začuh njezin zvonki smijeh kao akord zveku stakla i srebra.
I sada osjetih u duši nešto čudesno.
Učini mi se da sam ovu zgodu već jednom proživio: da sam napokon našao nju koju sam
bio izgubio; onu što mi je dosuđena od vjekova. No da li sam ja, možda, sve ovo negdje
pročitao ili doživio u snu? I je li to uistinu ona?... Da, nema sumnje! Ovo je baš ovako još
nekad davno bilo! Ali kad?... Toga se ne mogu sjetiti, no ne smijem dopustiti da mi i sada
iščezne. I ja se spremih da razgovorom učvrstim naše poznanstvo.
- Djevojko, kako te zovu?
- Stanojka.
- A odakle si i čija si, jer ja te još nikad ovdje vidio nisam.
- Ja sam s majkom Anušom sâma i nikad ne dolazim amo; imamo mi crkvu bliže, u Trolokvama
na bosanskoj strani. No danas sam došla kumovati djetetu Anđe Subašine s
Podova. Ali ću ovoga ljeta dolaziti češće.
- Češće! A zašto ćeš dolaziti češće?
- Mi smo na manastirskoj kmetiji pod Vještića gorom. Kad se počne kositi i manastirski
kukuruz žeti, doći ću pomagati i nositi u polje težacima ručak.
- Bit će i ta voda za težake?
Ona se začudi i pogleda me sa smiješkom od koga joj jamice na punom mladom licu
postadoše veće.
- Kakve težake... ta danas je nedjelja! Nosim našima iz sela što su me danas dopratili
crkvi.
- A je li ti živ otac i kako se kućom zoveš?
Na ovo mi ne odgovori, već, spustivši čašu i ruku, upre zamišljeno oči u zemlju. A onda
pogleda kao da čeka hoću li je zapitati još što.
- Kada ćeš kući, Stanojko? -
- Večeras rano. Naše je selo daleko.
- Pa da je i daleko, ja ću ipak doći tvojoj kući da te vidim.
96