Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Tako i silna dolina, ispunjena sve tamo do Vještića gore bijelom, obasjanom maglom kao
čistim snijegom i opkoljena nejednakim visima crnih bregova, prikazivala mi se dijelom
začarana svijeta.
Posjedasmo na rosnu ledinicu da otpočinemo, i gledajući u nejasnu dolinu pod sobom i
daleku Vještića goru, bio sam uzbuđen kao da čekam nešto izvanredno. Uistinu ne bih se
nimalo začudio kad bih nad tom dolinom vidio kako s planine na planinu prelijeću vile
ili vještice na metli, kao i u magli da bih začuo zveket oružja i rzanje konja. Ali začusmo
samo jak lavež mnogih pasa, a gdjekad i šum nekakve velike vode: kako bi povjetarac
zastrujao k nama ili od nas. A u polovini šumovite Kozare, desno, plovio osamljen pramen
sjajne magle kao dugi zračni brod ili noćna sablast što se digla iz svoga duplja.
Seoce bilo odmah nešto niže, pod jelovom šumom kroz koju smo išli. Rakijaš i Danilo
stadoše prašiti kubure da se jave planinarima da povežu goleme i strašne pse kojima se
ne bi smio približiti ni svaki vuk.
I planine i uvale i šuma uzdrhtaše radosno od gromkih zvukova naših kubura kao da se
vesele starim i milim znancima te odgovoriše desetorostrukom jekom iz mnogih gudura
i s mnogih bližih i dalekih strmina. Slušao sam zadivljen ovu čarobnu jeku kako se pomalo
stišava i gubi, kadli nam odozdo odgovoriše također puščanim hicima, a jeka se
ponovi.
I na taj odzdrav skočih brzo prvi kao da mi ga Stanojka šalje; pa kad smo eto tik Busovih
Staja, činilo mi se da ni od njezina zagrljaja nisam daleko.
- Tamo je sigurno još sijelo, a i do ponoći ima još dosta reče Rakijaš, a Danilo potvrdi:
- Ima dosta, pokratio je dan.
- Svi su još na nogama, pa i Stanojka - pomislim ja.
- Hoje, hoj... Aoh, goro, ej!
I spustimo se hitro dolje.
VI.
No dolje čekaše me strašno iznenađenje.
Busove Staje od mrka, sedrasta kamena i pokrivene crnim drvenim daščicama bile su
sagrađene uokrug, na vrlo položitu, meku brežuljku sred duboke doline.
Od naše strane, među dvije niske kuće, bio ulaz na malu poljanicu među stanovima i
prema njoj bijahu okrenuta pročelja. Pred svima bila su kamena ili drvena sjedišta, a na
njima hladovala čeljad, a bit će ponajviše djevojke i momci jer su se sa raznih strana čule
sad diple sad kolske popijevke ili pak srdačan, radostan smijeh.
Kod samog ulaska na tu obasjanu poljanicu sjedio u sjeni, u široku stocu s naslonom
postariji čovjek kao da stražari. I čim stupismo unutra, začusmo njegov glas:
- Stoj! Koji ste vi?
Začudim se takvom dočeku, a kad ga poznadoh, još više.
Bio je to Bena.
- Nu ti Bene!
- Beno! - povikaše moji drugovi.
101