Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
I ne pogledaše utaman: o grani srednje kruške njihalo se truplo čovječje zaogrnuto kabanicom
i zato se činilo golemo kao div. Gledali izdaleka, bježali i opet se skupljali, ali niko
i ne pomisli doći bliže da bolje vidi. Lešina visila cio dan, te još prije nego se poče sutoniti,
zatvoriše se vrata i okanca na kućama. No već sjutradan obješenoga na kruški nije više
bilo. Tad se čeljad u Koritima, Oblaju i Sivopolju prepadnu više nego da su na breščiću
ugledali što i jučer. Ovaj slučaj postade tajanstveniji, pa su zamišljali kako se obješeni
vrze po jarugama, krije ispod mostova, čak su zavirivali u ambare i u podrume s puškama
i handžarima u ruci, a neki s tikvicama blagoslovene vode, s krstićima od tisovine i
sa zrnjem tamjana.
Istom poslije mnogo dana rekoše im da su lešinu skinuli žandari, a da to bijaše neki
siromašni putnik izdaleka koji je zalutao u njihov kraj. No tada zamišljahu šta je sve
jadnik pod onim divljim kruškama morao gledati i čuti kad se je, eto, objesio od straha i
očajanja. Zato ono brdašce postade Koritima, Oblaju i Sivopolju još nemilije.
To se zbilo kao minulog proljeća. Zatim je došlo ljeto puno žara i sjaja, blijeska srpova i
kosa, te puno vreve znojnih kosaca i žetelica. A onda jesen s mirisom grožđa i vlažne
zemlje, sa šarenilom lišća, s ojkanjem po učestalim dernecima, s puškaranjem i zveckanjem
đerdana u kolu. I baš kad se ambari i podrumi napuniše i kad je svakog posla izvan
kuće nestalo, postade doonda jasno nebo najprije sivo, zatim prošarano mrkobijelim
oblacima, a nekoliko dana kasnije čitavo nebo jednolično se zacrni prolijevajući silnu
vodu na zemlju, a žestok vjetar nastojaše da zagluši buku u divljim potocima.
Kiša je dugo pljuštala, vjetrovi i jaruge hučali, a momci one krajine zagrtali se mrkim
kabanicama ispod kojih se žario skerlet i bliještalo srebro na ječermama i oružju. Nekad
se tako spremali za noćne bojeve, no sada išli k curama svaki u svome selu, a jedini Đemo
Brđanin iz Sivopolja u Oblaj: došao bi pred večer; prospavao noć u pojati i vraćao se
zorom kraj onoga breščića uz cestu.
A ta njegova cura ne samo da bijaše lijepa nego i snažna, visoka, te prkosila svakome i ne
strepila pred momcima kao druge. Ni maćehe ni oca nije se bojala niti kome umiljavala, a
grstila se i na momke kad bi opazila da im kroz oči viri strah. Zato se htjela udati za
junaka kao što je Đemo, i nejedanput rekla mu je da će poći za njega što je najsrčaniji i što
joj dolazi sam samcat po noći.
No te jeseni ipak je saznala da Đemo prespava u komšinskoj pojati kad bi ga zatekla noć
i kad se ne bi moglo preko jaruga: očito se bojao glavičice i na njoj strašnih drveta.
Petrica se namrgodi i jedva bi kadikad progovorila, nego je sve nešto smišljala i premišljala.
Oko njezinih inače nasmješljivih usta zasjekle se duboke brazde, a pogled joj kao
ukorno pitaše Đemu: - Jesi li ti isto što i drugi?... Bojiš li se? A one duboke brazde oko
usnica zasjekla je misao: - Ne samo kukavica nego se još pretvara i laže!
Jednog vjetrovitog i mutnog dana, malo prije nego što će sunce zapasti, Petrica i Đemo
sjedili po običaju na kovčezima sami, a ukućani nešto dalje pokraj ognjišta. Đemo nemirno
virkaše na prozorčić, a onda se diže:
- Ja idem! - reče Petrici gledajući sa strahom u njezin zagonetni smiješak i strašne joj
obrve.
- Pričekaj - reče ona - još ćemo se razgovarati... Noćas je mjesečina, oblaci rijetki, pak će ti
do Sivopolja biti lako.
- Hvala Bogu... prespavat ću u pojati kao i dosad! - pomisli Đemo te iznova sjede na
kovčeg.
I razgovarahu se, razgovarahu... sve dok je pala noć, a dotad i večera bijaše gotova: pura
s mlijekom i sir, jer nije bilo vrijeme da se kolju bravčad i svinje. Za vrijeme jela su šutjeli,
157