Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
pšenični kruh, suho meso, uštipci i pita toliko mu sladili, da mu nije bilo začudno što
preko jela svi šute.
Za glavnom trpezom sjedili su s njim Bogdan, Vukan i dva oženjena unuka. Za drugom
neoženjeni i žene, a u kutu veća djeca i nevjesta kao čuvar. Doktora Milina je iznenadilo
kako se u toj starodavnoj kući ni prije ni iza jela Bogu ne moli. Jedino, kad su dovečerali,
stari Bogdan i njegov sin, kao za sve ukućane, okrenu se k istoku, a zatim prema ognjištu
i tri puta se prekrste; onda, svi do cigloga, poljube kruh što preostade. Istom poslije toga
nasta za trpezama žagor, a pogdjekad i smijeh. Liječnik Milin gledaše pažljivo oko sebe, i
to ne samo čeljad već i mrtve stvari. Neoklačeni zidovi od krupnog kamenja i debele
grede nad njima bijahu kroz par vjekova pocrnjeli od dima, no ipak se vidjelo kako je sve
to jako i vječno. I trpeze i stolice, krupne i tvrde, pa mogu da posluže za više koljena.
Drveno suđe bez žurbe spremiše, a isto tako svi mlađi spremahu se bez žurbe da odu.
Svaki od njih poljubi starca u ruku ne progovarajući, a ni on njima. Odoše, ali ostade ona
lijepa nevjesta što je cijele večeri stajala držeći baklju u ruci i ne prozborivši riječi. Dugo
tamnoputno lice bilo i u nje spokojno, a nijedanput nije s tala digla očiju kako bi došljaka
vidjela. A to liječniku bijaše žao.
Vukan je u golemoj smrekovoj bukari donosio vino i punio starcu lulu, a sve to činjaše
lagano, bez žurbe, kao da mu se neće. I sve drugo ondje radili, pa i govorili, sporo, te
ljekar nije mogao a da ne reče:
- U nas pripovijedaju, djede, kako ovdje čeljad malo radi i zarađuje, novaca nemaju niti
za porez.
- Da nije poreza, ne bi ih ni trebalo, kao ni prije... Istina, nismo bogati, ali nama više ne
treba. Pola godine radimo, a pola se odmaramo, a što ćeš i činiti kad su napolju mećave i
kiše? Pa, gospodine, sve kad bi se i moglo, treba nekad mirno uživati ono što je s našim
trudom zemlja rodila... Samo da ne dođu Latini kao u Dobropoljce! Propala bi naša starina
i sve što imademo!
- A koga ti, starče, Latinima zoveš?
- Pa, eto, one što se oblače kao ti, ne govore naš jezik i nisu naše vjere; niti badnjake u
slavu žarkoga sunca i Roždestva Hristova ne pristavljaju, a varaju i tuđe otimlju samo
kad mogu!
Tu je djed Bogdan pogledao u sina kao da traži pomoć, a glava mu postade slična vučjoj
kad iskezi zube na lovačke pse.
Milin se zagleda u Vukana i u nevjestu što je dvorila, te opazi kako netremice gledahu u
djeda kao da htjedoše zapamtiti svaku riječ. Taki govor bit će čuli mnogo puta, no ipak
se trudili da im što ne umakne.
Od jutros u Milinovoj duši mnogo se toga nakupilo. Sve što je tinjalo odavna, sad se je
ražeglo: i djetinjsko sjećanje i kasnije življenje u gradu kad u nijednom času nije mogao
reći da ima porodicu i kuću. To ga ne samo rastuži već ga je rasrdilo kao da je istom sada
pojmio kako živi od svakoga zapušten - niti ima koga da miluje ni da kara! K njemu dolaze
samo oni što ga trebaju, a za sinove i kćeri ne zna. A ovaj starac gospodar je u svojoj
kraljevini, i niko ga s ove njegove stolice ne smije maknuti. No njega, doktora, usred noći
iz kreveta dižu! Nakupilo se u duši Milinovoj, nakupilo, pa zaželi da se izjada.
Domaćin opazi kako ga ono gospošče rado sluša, te usprkos običaju Ponikava stade
govoriti naširoko, pa i zapitkivati.
- U nas je duga i ljuta zima, pa već u jesen napunimo kuću sa svim što treba. Vrata se
zatvore, puške nabiju, psi razvežu, i staram se da svak imade što mu treba, čeljad i stoka.
Samo za krsno ime, za Božić i kad je pir, otvaraju se vrata svakom našem čovjeku. A u
179