Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Već bijaše čula za odluku sela i njihovu skupštinu, pa kako nije bilo Rašice kod kuće,
potrčala je da brani majku. Žurila se to brže što je i u taj čas promislila: »Salkovoj nesreći
nije kriv nitko, a najmanje moja majka. Ako li je itko kriv - to sam ja!« I zato je htjela
svom snagom da zaštiti mater, makar i svojim životom.
No kad je prispjela i ugledala dobra i ganuta lica beglučka pa majku usred skupa da im
nešto pripovijeda, začudila se vrlo i stade.
Neki se ukloniše i pustiše je k majci, a Marta potrča odmah k njoj. Zagrli je pak se ogleda
radosno oko sebe.
Činila se još ljepša nego prije, i svi se pogledi ustaviše na njoj. Njezina krasota kao da je
sve zadivila.
No stari se Vukelja smrče i, opirući se na štap, stade se polako dizati. A kad se digao on,
digoše se i neki drugi starci što su sjedili kraj njega.
Cio je skup zažamorio i umukao naglo jer se vidjelo da će Vukelja i opet nešto reći. Uistinu,
podignu štap malko uvis pa reče:
- Čuli smo, ljudi, da je Stana prava. Meni se tako čini, a vidim da mislite i vi tako... No je
li pravedna i ova ovdje? - i pokaza palcem desne ruke Martu.
A kad ne dobi nikakva odgovora, reče i opet:
- Ljudi, nije šala! Najboljega vašeg momka zadesila je taka nesreća, te bi bolje bilo da ga
je pokosila smrt. A zašto? Jer ga je ova ovdje odbacila i nije htjela za nj! Nije htjela onakoga
momka... a radi koga? Radi njegova oca... staroga Rašice! Promislite i recite!
Iza tih riječi svi i opet upiljiše poglede u Martu kao da nešto očekuju, no vidješe samo
stas i lice od neizrecive ljepote, a iz njega je prosijevala sreća.
Ona je razumjela Vukeljine riječi, ali nije razumjela što od nje želi. Ta sada je svršeno, i
ona je zakonita žena Rašičina, pa nema prava nitko, osim njega, da joj sudi: on je sad
jedini njezin gospodar.
No kad je oćutjela sve poglede na sebi i opazila da čekaju što će i ona reći, prihvati blago
Vukelju za rame:
- Čast tebi, starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam zavoljela Rašicu
više nego Salka? Tko može zapovjediti i meni i drugoj koga ću ljubiti kad to ne možemo
zapovjediti ni same sebi?
Svi se stadoše čuditi što govori Marta, jer takvih riječi još nikad ne čuše. A sad ih eto čuju
iz ženskih usta. Već su znali da Marta nije bila kao druge cure, ali su se ipak začudili.
Zato je i Vukelja gledao zinuto i mrko te nije ni odgovorio.
- Pa ti bi htio, zar, da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašici nego njemu...
Bi li učinila sto puta grđe?
- Dakako!... Ima pravo!... To je žena - čuli se glasovi iz skupa.
- Iako sam znala da sam Salku draga, nijesam mogla znati da će mu se dogoditi što mu
se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikomu od vas...
Časak se zamisli pak produži naglo:
- A i da sam znala, ne bih se udala za nj, ali ne bih ni za Rašicu!
- Dobro govori! Bolje bi bilo da su sve cure takve! - rekoše Beglučani.
- Sad nijesam kriva, no da sam pošla za nj, prevarila bih ga grdno i morala bih varati i
lagati svaki dan... A ja varati i lagati ne znam - reče opet, a na licu joj zasine istina i ljubav.
79