Dinko Å imunoviÄ
Dinko Å imunoviÄ
Dinko Å imunoviÄ
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti<br />
Milin se vrlo začudio svemu što vidje.<br />
- Vaše je selo uistinu bogato - reče. - No zar ovdje ima vukova ili razbojnika te su i čobani<br />
pod oružjem?<br />
Nato se Obrad zaustavi i odgovori namršten:<br />
- U nas nema ni otimačine ni krađe, ali ovaki adet ostade još od mletačkog zemana kad<br />
nam otimahu i šumu i stoku!<br />
A onda, kao da je pogađao i druge misli liječnikove, završi:<br />
- Ali i danas čuvamo se tuđe, nepoznate čeljadi, one što se po lacmanski oblače i ne govore<br />
kao mi.<br />
Gotovo odjednom, iz male kuće do puta, oču se jaki zveket. Bijaše to viganj, i ljekar se<br />
glasno začudi što ga vidje u onakovu selu: tu dva snažna čovjeka, zavrnutih rukava,<br />
naizmjence udarala po usijanu gvožđu, pa u tamnom prostoru vrcale iskre.<br />
- Bez vatre, gvožđa, soli i kruha ne može niko živjeti - reče Obrad i brzo dodade:<br />
- Ni bez vode, ni sunca žaranog!<br />
Spomenuvši sunce, pogleda na zapad gdje se k crnoj planini sklanjalo, a zatim se pokloni<br />
i nekoliko puta prekrsti. Zrake toga istoga sunca u gustoj dubravi pozlaćivale nedavnom<br />
kišom umiveno lišće, te ono poigrava na zelenilu mlade jesenske trave ljepše nego proljećem.<br />
Tu i tamo iz grmlja vlirilo neko blijedožuto i rumenkasto cvijeće koje regbi da je<br />
htjelo i sakriti se i pokazati se ljudskim očima. Starom ljekaru činilo se da nikad nije disao<br />
mirisniji uzduh što tako razveseljuje, i sjeti se zadušljivog, gustog vonja baruština uz<br />
koje su se jutros provezli. I ne znadijaše da protumači zašto se u njegovu pamćenju javiše<br />
ona izblijedjela slova nad vratima kuća uz cestu.<br />
Ovdje, kroz golema debla hrastova, bukava i nešto manjeg jasenja, vidjele se takođe<br />
ošumljene gore, tako da se Ponikve činile golemom utvrdom u koju se može doći jedino<br />
s istoka otkuda su i oni prispjeli. Iz dubrava čulo se potcikivanje, diple i pomiješani glasovi<br />
stoke. Učestao topot i klopotanje zvonaca, te pjesma i dozivanje, jer je već sunce<br />
zalazilo. A kad je zašlo, sve šare postadoše blijede osim na nebu: ono se u taj časak prekri<br />
rumenilom i živom plaveti kao lice bezdanoga jezera što se uvalilo među crvene klisure.<br />
I Uroš i Obrad pogledaše nebo što je poklopilo selo među brdima. Na njemu još ni traga<br />
kojoj zvijezdi, no pratilac staroga liječnika ipak je tamo nešto vidio:<br />
- Pogledaj! - reče. - Nad Bosna-kulom nešto se crno uokrug vije. Vije se, brate, i spušta na<br />
konak. Ondje su se, kaže moj djed, Kotromanovići popeli kad amo prebjegoše, a i mi s<br />
njima.<br />
Liječnik pogleda te uistinu spazi dva orla krstaša koji se na plavetnilu neba crnili pa,<br />
jedan za drugim kružeći spuštali sve niže. Njemu se činilo da čuje i šum ovih kraljevskih<br />
ptica što oživljuju davno opustjelu gradinu.<br />
Orlovi, kružeći sve niže, iščezoše u crnini planine i kule baš kad je putnike staza dovela<br />
na čistinu. Odavle im se ukaza tamnozeleni breščić i na njemu, u debeloj sjeni goleme<br />
planine, hrpa tamnih zgrada. Zidovi i pločati im krovovi samo gdjegdje virili među drvetima,<br />
no ipak se moglo naslućivati kako su velike i otvrdle starinom.<br />
Na dogledu onog naselja Obrad se trgnu i odjednom zapjeva:<br />
Grad gradila tri brata rođena...<br />
Njegov snažni i zvonki glas jeknu među dubravama sve do planine, no odjednom zamuknu<br />
kao da se je nečeg sjetio. Duboko uzdahnu i regbi zasrami se toga uzdaha jer<br />
odmah zatim pokaza rukom na breščić i reče ponosno:<br />
175