Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
III.
Liječnik se divio Obradu, kako stazicom korača uz brijeg isto kao da bi livadom, a teret
na njemu slamka. Penjali se i desno i lijevo kad je među grmljem bilo više utrto, a jesensko
sunce pripicalo kao ljeti. Nigdje hlada, već jedino busenje i drvca, pa tišina: jedino se
čuo topot njihovih nogu, šušanj gdjekoje preplašene gušterice ili crnoga kosa. Doktor je
znao kako oni ljudi više od svega poštuju čile ljude, pa niti pod starost ne htjede da ga
vide kako je slab. Zato se trudio da ne ostane, ali na jednom zavoju ipak morade sjesti.
- Kako to da, kad drugi neće, barem selo ne napravi kolski put? - reče Milin. - Mogli smo
se dovesti kao ljudi, a ne ovako poput koza!
Obrad se osmjehnu i prozbori lagano kao da poučava dijete:
- Gospodine, bi li ti držao vrata od svoje kuće i danju i noću širom otvorena? Ne bi! A
selo s putovima isto je što kuća koja se ne može zatvoriti... Starci pričaju kako su nekad
Vrancuzi, s one druge strane, probili cestu čak u selo, no čim odoše, naši su je ljudi raskopali
i zatrpali kamenjem... Da napravimo putove, Bog zna kakvi bi sve ljudi u nas
dolazili, a nikakav lacmanin ne dođe za dobro!
Milinu se učini kako je suvišno prigovarati, pa se šuteći zaputi dalje uz strminu, ali Obrad
korači preda nj kao da će mu time olakšati hod.
Idu oni tako, dugo idu, te ljekar, okolišajući, poče zapitkivati o daljinama u tome pustom
kraju. Ali ne mogaše doznati ništa pouzdano, jer momče nije spominjalo časove ni kilometre:
»Pô dana hoda... Mogao bi dobaciti iz puške... Možeš dozvati... Dok bi ispušio
lulu duvana«... i sve tako, pa ljekar ne mogaše doznati što je želio.
Zato je, srdeći se, i upitao Gavrana:
- Kad nisi bio u školi, jesi li barem u vojsci? Ti ili kogod od tvojih ukućana?
Momče ga pogleda sa sumnjom, no ipak reče:
- Mi smo kršteni u manastiru Velinu pod Vještića gorom. A onda, srećom, niko od kaluđera
nije znao pisati, pa nas i ne zvalo. No sad su počeli kupiti momke u Švabin landver:
od pisanije dolazi svako zlo.
Milin vidje kako se približuju vrhu brijega gdje mora počinjati selo, a tamo se nadao
ravnici i svakojaku čudu ovih Ponikvara. No ipak su još dugo hodili uz brijeg, a onda se
spuštali, dok prispješe na ravno.
Sad nije sunce padalo u oči, pa stari liječnik mogaše bolje vidjeti oko sebe. Mislio je ugledati
kamenu pustoš, no koračajući ravnom i bijelom stazicom na sve strane vidio je guste
dubrave, pa dočiće sa zemljom crnicom i ledine s obilato trave meke i sjajne kao svila. Na
pašnjacima rzalo, mukalo, blejalo i meketalo mnoštvo stoke kao i na velikom sajmu.
Neka momčad se umetala kamenom, druga rvala, a na većim ravninama dječaci se na
konjima utrkivali. Vidje i nekoliko cura da na hrptu konja uspravljeno stoje i pjevajući
vezu, a kod ovećega stada momka s oružjem da straži.
Gdjegdje ih u svojoj zabavi i ne opaziše, no kad bi vidjeli da se približuje lacmanin, stražari
bi odmah naperili pušku a drugi otrčali da nađu kamen ili toljagu. No kad bi s lacmaninom
prepoznali Obrada, smirili bi se: nešto malo gledali za debelim čovjekom u
kudravome ruhu i nastavljali igru da postanu jaki.
174