Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Zvijezde
I.
Iako bijaše početak ljeta i napolju mirisala topla noć, penzionirani sudac Jugović sjedio u
radnoj sobi. Pred njim stajalo mnogo naučnih revija i knjiga te na policama, stočićima i
na samom podu svesci različite veličine i šare. Na zidovima sličice pravnika i filozofa, ali
nigdje cvjetića ni liska, koji bi mu spomenuli da se poče razgarati ljeto.
Već u desetoj godini stao se zadubljivati u knjige, a zatim, kao student pa sudac, u socijalne
prilike i duše ljudske. Oženjen, bavio se mnogo i porodicom te mu nikada ne padalo
na um da se obazre i po ostaloj Božjoj prirodi pa da vidi kako je beskrajno golema i
lijepa. I ovog časa za njega ne postojala divotna večer, te je i okna pozatvarao da ne bi k
njemu dopirala buka s ulice ni drugo, što bi ga moglo rastresti.
Sjedi i sjedi pa niti što čita ni piše, već drži oveliku fotografiju i zamišljeno je promatra. A
da se izba odveć ne grije, mjesto petrolejske lampe užegao lojane svjećice i kod treptavih
plamečaka razglédao sliku: sebe, ženu, pet sinova i jedinicu kćer. Fotografija je čak iz
onog doba kad mu djeca bijahu u nižim školama, i sada promatrao drage mu likove.
Rano se oženio, te je već u pedeset i devetoj godini osamljen: žena mrtva, kći se udala, a
sinovi namješteni kojekuda pa sami zarađuju hljeb. Samotuje prekopavajući uspomene i
knjige, a izvan grada ne bi otišao ni po danu. Zato i govore da se je prerano toliko zgrbio
i oćelavio, a posluga njegova tužila se da je često osoran i zagrižljiv.
Te večeri Jugović se zamislio više nego drugda, jer je bila godišnjica ženine smrti. Njemu
je vazda takav dan mnogo značio, pa jutrom zašao i u crkvu i pomolio se u nadi kako će
time obveseliti dušu Olginu... Davno je povečerao, a sada jaku kavu srkuće i puši cigarete
jednu za drugom. Ruka mu podrhtavala kao i plamečci lojanih svijeća, i pred njegovim
očima vio se dim. No baš zato u njegovoj fantaziji ona lica pričinjala se živima, smiješe
se i kao da mu nešto govore.
Još davno je napisao podno slike: - Moja Plejada - nešto odmila, a nešto i radi toga što ih
bijaše sedmoro, baš koliko se u Vlašićima prostim okom razabira zvjezdica. Pa i zato što
su u njegovim očima sjali ljepotom, ali Plejade nebeske još nikad ne vide.
Iz te fotografije virio i on s bujnom kosom i crnim brčićima, no jedva trenutak ustavi oči
na sebi: prividi mu se kako je to drugi čovjek njemu nesličan i neznan. Dalje pogledom
lijetaše s jednoga na drugo, a onda, kad su ti likovi, kroz treperenje svijeća i dima, počeli
sve više oživljavati, dugo ustavljaše oči na svakome od njih.
Najprvo se zagleda u ženu, koja je već tada imala šestoro poodrasle djece, a priviđala se
djevojkom, što je tek prekoračila dvadesetu. I on je zvaše nadimkom, što joj ga mati dala:
za njeg je ostala Titrica jer, od neke unutarnje radosti, treperilo u njoj. Pa i sad, na slici s
onog obličja izbijalo veselje života, a najviše iz krupnih i živih očiju.
192