Dinko Å imunoviÄ

More documents

Recommendations

Info

<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti - Može biti da je istina što su pripovijedali da se je onaj putnik od straha objesio ili da su ga objesile prikaze... Možda je Đemi ovo prvi put što ide bez društva u Sivopolje po noći?... Zašto sam ga natjerala da pođe? pitala sama sebe i ne mogaše da zaustavi plač. Kadikad je mislila da čuje korake, no to je vjetar zaklapao daščicom na prozorčiću, a onda bi Petrica ostavljala kudjelju te provirivala iako odanle nije mogla vidjeti cestu. Sada se je kajala i radi toga što mu nije dopuštala poljubiti usta nego se otimala i onda kad bi joj ljubio jagodice ili vrat. Ne zato što joj ne bi bio vrlo drag, nego da mu, od obijesti prkosi, a onda da pokaže kako je dragi Bog i njojzi dao snagu. Te večeri sjećala se kako Đemo ne uzmiče ni pred kim, a nje se boji i sluša je kao i mali Stevica: baš Đemo, najjači i najsrčaniji od svih momaka što ih je znala. Čekala je i čekala dugo, a vjetar začas prestade drmati. - Jest, to su njegovi koraci! - pomisli djevojka, zabrza presti kojekako i zapovjedi sebi da se ne diže. Uistinu bijaše to Đemo, s njegove kabanice curila voda i duga, smeđa kosa bila mu prilijepljena uz vrat i uz lice. Dok je zatvarao vrata, Petrica ga pogleda i, teško dišući spusti glavu ne bi li progovorio on prvi. Đemo se približi muče, rumen i smiješeći se, a Petrica ne mogavši dočekati njegovu riječ, ustade i zapita ga šaptom: - Jesi li donio? Momče se još uvijek smiješilo ne otvarajući usta, i Petrica od sumnje zatrnu. - A jesi li bio? - ponovi, jer joj se njegovo lice prividi čudnim i ne znade što bi mislila. - Dakako da sam bio! - odgovori napokon Đemo te jednom rukom zbaci kabanicu i pripašaj s kuburama, a drugom pruži joj išarani kovčežić. I baš kad joj htjede pokazati nedovršeni redak zvjezdica i kuka, Petrica ga, i ne pogledavši kovčežić, zagrli: - Ti si pravi momak, ti si moj! - reče, a onda, pomučavši, brzo nadoda: - I oprosti mi! Đemo je htjede pitati zašto ga moli da joj oprosti ali osjetivši na svome hladnom licu Petričin vruć dah, priljubi se uz njena usta prvinom otkad se znaju. Nije se branila niti izmicala kao prije, nego samo disala brže i jače ga privijala k sebi: bit će da tek sad osjeti snagu pravog poljupca i ne zaželi prekinuti onaj i slatki i strašni osjećaj. Sad nije htjela drugo nego utonuti duboko u neznano i neokušano milje i biti svladana od junaka kao što je Đemo ali on svakako htjede pokazati lijepi kovčežić i pripovijedati kako je, sam samcat, bio u Sivopolju i vratio se. Već poče da pokazuje kako se išarani zaklopac otvara, i da govori, no Petrica, naslonjena uz krevet, iznova se priljubi njegovim ustima. U isto doba žandar David koračaše neravnom stazom iz Oblaja prama Dračevici. Vjetar je sve jače šumio preko ogoljela grmlja na brdu, a sve crniji oblaci zastirahu nebo, i David svojom oblaćenom puškom tapkaše pred sobom, da ne zaluta. Opet ga stala plákati kiša, i opet ožedni, te mu pade na um izgubljena burača, a onda i sve drugo što ga je snašlo one večeri. David još nikad ne bijaše zaljubljen, pa mu dolažahu na um grke misli i srdita pitanja upravljena samu sebi: - Zašto je trebalo onoj budali skitati se iz Oblaja u Sivopolje po noći?... Nosio me kao vreću, a onda me ustrašio i tako osramotio dva puta! Da ne bijaše njega mogao sam već 162
<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti davno biti u Teskerinoj krčmi... A radi koga?... I zašto?... Kakav je taj vražji kovčežić da ga moraju razgledati baš večeras kad sam ja u službi! Potezao je dimove iz svoje kratke lulice, no pošto nije vidio ni vatre ni dima, ne išlo mu pušenje u slast. Osjećaše jedino žeđ i umor, te mu bijaše najveća želja prispjeti u krčmu da se napije i legne. Kako je počelo studiti, hvataše ga drijern, te okupljale misli o srčanosti, ljubavi i o strahu, no u taj čas nijedan od tih ljudskih osjećaja ne mogaše da pravo shvati. Rvući se u pomrčini s vjetrom i snom, ukaza mu se do staze visoki crni kuk, te uvidi kako je do krčme Bubalovih Staja daleko. Noge mu klecale, drhtao je i slušao kako zvižduče vjetar, te osjećao kako mu se zavlači studen pod mokru vojničku odoru. Hladna jesenska zora već je počela šarati uznemirene oblake i žandaru Davidu s visokog brda priviđala se drugojačija nego Đemi na cesti kojom se vraćao u Sivopolje. A oba ta druma bila jednako pusta, i osvjetljavao ih isti jesenski dan koji može podušiti mrakom i vodom ali i zasjati vedrinom radosnoga proljeća. Jugoslavenska njiva, 1922. 163
Page 1 and 2:
Dinko Šimunović Izabrane pripovij
Page 3 and 4:
Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
Page 5 and 6:
Page 7 and 8:
Page 9 and 10:
Page 11 and 12:
Page 13 and 14:
Page 15 and 16:
Page 17 and 18:
Page 19 and 20:
Page 21 and 22:
Page 23 and 24:
Page 25 and 26:
Page 27 and 28:
Page 29 and 30:
Page 31 and 32:
Page 33 and 34:
Page 35 and 36:
Page 37 and 38:
Page 39 and 40:
Page 41 and 42:
Page 43 and 44:
Page 45 and 46:
Page 47 and 48:
Page 49 and 50:
Page 51 and 52:
Page 53 and 54:
Page 55 and 56:
Page 57 and 58:
Page 59 and 60:
Page 61 and 62:
Page 63 and 64:
Page 65 and 66:
Page 67 and 68:
Page 69 and 70:
Page 71 and 72:
Page 73 and 74:
Page 75 and 76:
Page 77 and 78:
Page 79 and 80:
Page 81 and 82:
Page 83 and 84:
Page 85 and 86:
Page 87 and 88:
Page 89 and 90:
Page 91 and 92:
Page 93 and 94:
Page 95 and 96:
Page 97 and 98:
Page 99 and 100:
Page 101 and 102:
Page 103 and 104:
Page 105 and 106:
Page 107 and 108:
Page 109 and 110:
Page 111 and 112: Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
Page 161: Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
show all

Dinko Å imunoviÄ

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?

Dinko Å imunoviÄ