Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Pa dođi! A koji si ti?
- Ja sam učitelj ovdje blizu, u Tihovu. No i ja sam od težaka: moj je djed kosio, a baba
žela.
- Pa zašto ti meni tako govoriš?
- Tako!... A bojiš li se ti mene?
Ona me pogleda onim istim divotnim pogledom i nasmije se:
- Ta vidjela sam ja i dosad gospode!
- Ili ima u vas gori gospode kakve?
- Nema, ali sam ipak vidjela.
Zamuknemo oboje; ja stanem promišljati što bih joj mogao reći.
- A hoće li ti biti drago da tebi kući dođem? - upitam napokon.
- Dođi, niko ti ne brani! - odgovori ona.
- A hoće li ti biti drago?
Mučala je, ali se opažalo da je počela bivati nemirna; svuda u dolini prijašnja tišina, osim
šuma cvrčaka i vode.
Ustadoh s panja na kome sam dotad sjedio, a ona me pogleda prestrašeno i stade se
obazirati kao lasica među stijenjem.
- Pa ipak se bojiš! - reknem ja.
- Ne, ne bojim se ja tebe, nego sam zakasnila ponijeti vodu - reče i potraži očima sunce na
nebu.
- No ja ću doći tvojoj kući pod Vještića goru... ali, kako ću je naći?
- A što bi dolazio? Daleko je i strmo, ... no ima dobre vode poput ove i lijepa hlada.
- Ja ću napitati!
- Busove Staje zovu se naši stanovi. Ali ne treba dolaziti. Tamo gospoda ne zalaze nikad...
Zbogom!
Pograbivši hitro bardak za ručicu, pogleda me letimice i stade se brzo penjati nekim drugim
puteljkom, kroz šumu, uz brijeg.
Ostadoh na mjestu gledajući kako se bjelasa njezin krepki struk previjajući se gipko u
hodu. I uzdahnuh radosno kad sam ugledao da se obazrela još jednom - pa iščeznu među
tamnim drvetima i grmljem.
Bilo mi kao da sam našao zakopano blago i saznao neku slatku tajnu, a uvala zažuborila
i zatreptala jasnije.
V.
Od toga dana manje sam se družio s Petrom, no i njemu kao da je to bilo po volji. On je
išao na Pojila i u manastir sam, a ja se prezirno smiješio njegovoj dvostrukoj ljubavi. Tim
više kad je stao kasno uveče odlaziti u manastir odjeven u pozajmljeno seosko, momačko
odijelo, u srebrnoj ječermi, potkoljenjačama i s oružjem.
97