Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Sirota
I.
U varošici Dobropoljcima već preko dvadeset godina živi liječnik Uroš Milin, težačko
dijete iz planinskog sela Orlovače. A on ljekar postade kao po nekom čudu. Navršivši
osmu godinu, stiže ga nesreća: u Crnim potocima izgubi nešto koza te, bojeći se domara,
pobježe i, dugo lutajući, prispije u grad. Tu ga uzme neki imućan trgovac pa, ne imajući
svoje djece, ne htjede vratiti Uroša. Iste godine posla ga u školu i tako dječak postade što
nijedan iz njegova kraja. No već odavna posve je zaboravio i daleku rodbinu i selo te se
priljubio gradskom življenju.
Ovom ljekaru nije se moglo reći da je star: jedva mu je pedeseta minula, u tijelu još čio,
no ipak se osjećao umoran. Obogatio se i ugojio, varošani ga častili, a on ipak bijaše tužan
i ne znajući zbog čega.
Po varoškom običaju sinoć je legao kasno jer mu samoća bila neprijatna. Još nerazbuđenu
javiše mu da ga već od zore čeka jedan momak, nestrpljiv i ljutit, pa hoće da s njim
govori. Kroz ovelike prozore rano je sunce poigravalo na njegovu mekom ležištu, laste
kupile se da otputuju pa lijetale i cvrkutale, a ogranci goleme lipe mokrim listićima treperili
uz pendžer i na sunčevim zrakama blistali. No liječnik Uroš nije mario ni za lastavice,
ni za lipu, ni za blijesak sunčani: ispi tek polovinu čaja što mu ga doniješe, lijepo
savi i zapuši cigaretu pa stade čitati novine.
Osim vremešne Lukre, u cijeloj kući bijaše sâm, a kočijaš je ležao u staji. Žena mu je davno
umrla pa je gotovo i zaboravio, no imađaše od nje poroda: dvije kćeri udate za oficire
živjele negdje daleko, a četiri sina, takođe dobro namješteni, nastanili se u gradovima i
kadikad se pismom javljali. Uroš Milin oženio se mlad, te mu i sinovi i kćeri narastoše
dok njega još nije savladala starost. Mogaše biti zadovoljan, no ipak s rumena lica njegova
svagda izbijaše zlovolja kao da ga žalost mori za nečim što je daleko i prošlo, ili mu
teško skriviše. Zato mnogi u toj varoši govorahu: - Bog mu je dao sve što čovjek može da
želi, a on ipak nije zadovoljan! Zapalio je i treću cigaretu zamišljeno gledajući kako dim
prelazeći iz sjene u obasjani prostor, kovitla, i htjede još poležati. No kad je stara poslužnica
iznova došla pa mu kazala da je onaj čovjek iz sela Ponikava, brzo se odjenu, umi i
počešlja, te odmah siđe u prizemnu sobicu gdje je primao bolesnike. A požurio se radi
toga jer u dvadeset godina što živi u Dobropoljcima niko ga iz Ponikava nije tražio, a
slušao i od starih ljudi kako od pamtivijeka ljekara u tome selu nije bilo.
- Mora da se zbilo nešto čudno! - pomisli idući tome čovjeku što je prispio iz tako dalekoga
kraja.
Ušavši k njemu, liječnik Milin zastade. Po tvrdom i mrkom licu reklo bi se da je tome
gorštaku blizu trideset godina, a uistinu tek je navršio dvadesetu. Na glavi mu crvena
kapa starinskoga kroja s crnom kitom, a ispod nje padala mu svijetla kosa na ramena; na
169