Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Rudica
I.
Dolazio sam često u selo Lipice bez posla, kamo bez njega ne dolažaše nitko drugi jer to
selo bijaše krševito, brdovito, bezvodno i uopće baš ružno. Ni ceste nije bilo tuda, ni lova
nikakva po tim brdima, a čeljad nekako čudna i dobra, ali s tuđim ljudima ne bijaše im
drago ni da se sastanu. Živjeli su sami za sebe i siromašno od malog polja podno brda i
od stoke što bi pasla u njihovim dočićima, na prvi pogled tužnim i pustim.
No među tim brdima, kroz grabovinu, divlje kruške, kupinu i drugo grmlje, prolazile i
popijevale za svojim stadom mile čobanice, da su se te puste prodolice oko sela Lipica
meni činile nešto najljepše na svijetu.
Dosta bijaše vidjeti kako vitka čobanica, u dugom crnom sadačiću, u bijeloj košuljici i sa
crvenom kapicom na glavi, hitro prelazi malim ledinicama među grmljem, pa bi i ledinice
i grmlje dobili neko osobito značenje što ga ljepota i ljubav utisnu svim stvarima. I
ljuta zima i suho ljeto i tmurna jesen imali su ondje neki osobit čar, a ne samo sjajno
proljeće kao u drugim mjestima. I sve radi tih čobanica!
A svaka koju bi susreo, imala je tamno a žarko oko, duge trepavice i rumene usne na
mrkom odugom licu, da bih na svakom takvu susretu pomislio kako one tim gajićima
daju nešto što se nigdje više ne može naći. I glas njihov, ne samo kad bi pjevale već i kad
bi progovorile bilo što, zvuči tako da nijesi mogao misliti na ono što vele, već ti se činilo
da su to same ljubavne riječi.
Ni bolesti, ni tuge, ni žalosti ikake, mislio sam, ne može biti u njihovu selu, jer na sâm
spomen tih tamnoputnih i sputnih čobanica titrale bi u duši slike koje se mogu priviđati
jedino zdravu momku od dvadeset godina.
A da budem sretan, meni nije trebalo ni da govorim s njima, pače ni vidjeti te djevojke
nije mi bilo nužno. Dosta bijaše da dođem u njihova brda i sjednem na koju mu drago
ledinicu među grmljem, a sreća bi se i radost odnekud savile oko mene.
Samo što bi se tome blaženstvu primiješalo uvijek nešto sjetno i gorko, jer sam ćutio kako
ne mogu niti ću moći ikad stopiti se s tim životom, pa ni razumjeti ga sasvim. Tako mi se
činilo i stoga što bih, došavši u selo i prolazeći kroz komšiluke lipičke, oćutio kako tu nije
onako kao u gajićima gdje su čobanice sáme uz po kojega njihova momka, i da nevjeste i
žene nijesu ni izdaleka onake kao one. A ja sam mislio da će postati još ljepše baš kao
istom procvalo cvijeće na poljupcima sunčanim, i nijesam se mogao domisliti zašto nije
tako.
Bio sam tada zaljubljen u sve što sam viđao u Lipicama i okolo njih, a sve djevojke lipičke
bile mi jednako drage. Ljubio sam ih nekim osobitim žarom i svaku na isti način sve
dok se nijesam upoznao s jednom od njih koja mi postade najljepša i najmilija. A zvali je
Rudica, jer su joj garave kose bile rudaste kao ni u koje druge u selu.
38