Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Htjedoh ti reći kako je ovdje svega, a u vas bit će nekakva pustoš. Vidi livade, redove
jablanja i vrba, te po breščićima vinograde!
Baš su se vozili nekom uzbrdicom, te bijaše prava radost pogledati u ono polje i komšiluke:
sve obavito lakom maglicom kroz koju sve jače i veselije prodirala jutarnja svjetlost.
I Obrad promatraše ljepotu onoga kraja, pa srkao jesenji miris, ali je njegovo lice i u toj
divoti ostalo mrtvo, strogo kao da je u kamenu izrezano. Tada se i liječnik namrgodi, pa
htjede u njemu prenuti drugi osjećaj.
- Pogledaj samo Goricu: nad njom se tamni šuma, a pod njom su livade kao svila... Onda
Lozovac gdje još nije opalo lišće s vinograda pa se rumene kao šipak. Vidi Orlić: tamo se
među zelenim drvetima obaraju potoci u slapovima bijelim kao planinski snijeg. Pod
njima se vrte mlinovi, a još dalje pogledaj selo Vrbnik gdje dimi tvornica...
Obrad skupi usnice, pljunu i zaustavi doktora u pripovijedanju:
- Ma koja je od toga korist kad to nije njihovo! Sve je nekakovih lacmana, prkelaša, koji se
obogatiše dućanićima kao što su oni kuda prođosmo. Kod nas to ne može biti. Mi to
odmah sataremo!
- A kako? - I za vas imade zakon!
- Ima i nema... Davno je bilo, i mogu ti reći... Naselio se u Ponikvama neki čovjek iz grada,
mlad i dosta naočit, samo što mu kosa bila crvenkasta i zaruđena kao na gubavu
janjetu. Sazidao kućicu, namjestio u njoj krčmu i dućan te stao prodavati svakojaka čuda
što u našem selu nikad ne vidješe. Pleo i meo nekim svojim jezikom, da crkneš od smijeha,
ali naša ženskadija grnula k njemu i stala domarima krasti žito, maslo, vunu... a, ne
imajući novaca, i druge stvari nosila u njegov budžak. Naši se dogovorili... i jedne noći
izgori ta kuća do temelja, a onoga prkelaša nestalo... Došli žandari, došli lacmani i škrivani,
pa motaj, ispituj, ali svjedoka nema... Pojela ga noć!... I od toga dana u nas mirno:
svoje trude sami uživamo, pa ne dolazi niko da ga i zoveš!
Sad su se spuštali niz breščić, i pred njihovim očima ukaza se dolina manja od one kojom
prođoše, i jedva gdjegdje među niskim drvetima virila kućica. No i ovdje se šarenila
jesen, i mirisalo ništa manje nego putem kojim su se provezli. Tu nije bilo mnogo obrađena
polja, nego većinom niske šumice i prostrani pašnjaci. Do jednog suha potoka i
kamenog mostića stršila kućetina od tri zboja, a gore i dolje nizao se dugi red krupnih
slova.
- Vidiš li, čovječe Božji, šta je ovo? - zapita Milin. -
Tu je »Mljekarska zadruga« i »Zajmovna blagajna«, pa nemoj reći, da je i ovo slabo. Težaci
se pomažu...
- Drž, tako, kume!... ali otkad je načinjena ona kuća, seljaci nemaju ni novaca ni mlijeka!
A znaš li ko je ovo čudo postavio? - Dobavili nekog čovječića iz Talije, ev' ovolicnog, a
imena mu ne možeš izgovoriti. Njihovim se obogatio, a skidaju mu kapu!
Mladi Gavran se je zasmijao tako da je Uroša zazeblo u srcu, pa nije znao što će odgovoriti.
U riječima toga momčeta kiptjela mržnja, a u smijehu poruga, što bilo vrlo teško čuti
u onome svjetlom, tihom jutru punu jesenskoga mirisa. No odmah zatim Gavran se
nasmiješio blago i sažaljivajući:
- Svi ste vi lacmani čudni! Lanjske godine zabasao neki iz grada pa, videći našeg utovljenog
Bikana, reče mi da ga donesem na pazar. Bog mi je dao prilične snage, ali da sam i
Kraljević Marko, ne bih ga mogao donijeti. Što misliš, htjede li ono lacmanče da mi se
naruga?
172