Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
- Eto me, nane, odmah kući, eto-o-o!
No Boško joj ipak dogna kravu te praćaše pogledom njezin vitki struk u bijelom sadačiću
kroz večernji suton, sve do ulaza u ogradu pred kućom.
- Dobra ti noć! - dovikne mu Petrica izdaleka, ali joj Boško ne odgovori, već izvadi diple
te stade odlazeći prebirati prstima i puhati svom snagom da utiša uskovitlane misli.
A tiha ljetna večer ispunjaše dolinu sve više laganim mračkom, i već se stadoše javljati
tajnoviti glasovi šume, i dašak noćni poče donositi mirise zemlje, kakvi se po danu nikad
ne ćute.
S ulaza ograde ugleda Petrica majku i malu braću pred vratima kućnim, sve ožarene
velikom vatrom s ognjišta.
- Pa gdje si više, mala, ili zar ne vidiš noć! - reče joj mati, a braća, krupni, plavokosi dječaci,
potrčaše k njoj da prihvate i odvedu kravu. A ona im, dižući cekin među prstima
uvis, radosno dovikne:
- Evo mi ujak dade dukat, mamo! -
A oni, ne videći u mraku ništa, skupe se oko nje, stadoše ga pipati i dizati svjetlu pa
dodavati jedan drugomu.
- Dukat za đerdan! Cio niz dukata! - vikala Petrica njima i žurila se da ga spremi.
- Večeras ti dolazi momak s ujcem - progovori stara - pa valja da se opremiš i pomogneš
meni srediti. A ti u dubravi sve dosad...
- Što, momak u prošnju, majo?
- Ne baš u prošnju, dijete, ali onako... na prvi dogovor.
Petrica se časkom zamisli i htjede zapjevati, što će eto da bude nešto novo, no pomisli, da
ipak ne bi lijepo bilo zapjevati na takvu vijest. No ne izdrža, a da ne zapita majku:
- Je li to Orlić, nane?
- Da. Orlić, ta tko bi bio drugi - reče odlučno stara, kao da je tko zna koliko puta o tome
govorila s njom.
I dok je stara Marija u staji muzla kravu, miješaše Petrica u kovčegu svoje talijere, dočim
je cekin metnula napose u novi obojak. A miješajući ih, pjevuckala kao večeras u šumi:
- Dukate moj lijepi! Dukate moj zlatni! - i pade joj na pamet, kako joj Boško reče da će on
prodati livadu i koze pa skovati svojoj curi đerdan od samih cekina zlatnih.
- Oh... pa đerdan od samih sitnih dukata i ne bi bio toliko lijep - reče u sebi i zatvori kovčeg,
no ipak joj Boško cijele večeri ne ode s pameti, kao ni njegovi poljupci što ih je još na
usnama ćutjela.
IV.
Istom kasno, kad je prispio ujak i Jurica Orlić sa još dva-tri postarija čovjeka, zaboravi
sasvim i Boška i njegov umišljeni đerdan. Bila je umorna pomažući naglo majci, no kad je
ugledala Juricu, oživje i razveseli se, premda je ostala stojeći u kutu.
Ona ga je upoznala na vodi, bit će već i koji mjesec, pa on na vodu dolazio češće, i tada se
sjetila da je to rad nje.
114