Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Najprije pristupi k njima neki mladi Bošnjak s fesom i s dosta poderanim haljinama na
sebi, prišapće im nešto i tiho se odšulja k svome sjedalu. Iz početka je oborene glave u
čudu slušao previjanje gusala kao da ne može razumjeti da li je to baš ona pjesma koju
želi. Ali kada začuje kako se pomalja njegova melodija, preobrazi mu se lice i prosja
pravom srećom: slušaše važno i ganuto, kao da iznova doživljuje nešto lijepo:
Jesen stiže, dunjo moja,
Jesen rana...
Nekakva čeznutljiva tuga izbijaše iz te sjetne melodije, i kao da očima gledaš jesenji,
magloviti, ali silno bogati kraj.
Već na tom mjestu podciknu Bošnjak te izaspe na njihov stol sav sitniš što ga imađaše u
kesi.
Dunjo moja, dođi k meni
Još ove jeseni!
završi Ciganka, no odmah zatim nadoda obijesno se smiješeći, a ostali prihvatiše u zboru:
Ne dam lica, ne dam lica,
Nemaš nausnica!
- Kakovi ste vi to gadi! - vikaše Jozo Vilović držeći se rukama za stol. - Samo ločete i
sipljete Ciganki novce za njezine bezobrazne pjesme!
Seljaci ga stadoše mučkati i potezati za odjeću da sjedne, ali on umuknuti ne htjede:
- Opametite se, ljudi Božji: sutra ćete se kajati kad glava bude puna magle, a kesa prazna!
Neki ga slušahu, a drugi pjevali i dalje.
- Ha, ha, ha!... A ti? - nasmija se netko.
- Jest, pijem i pijan sam, ali ja sam propao čovjek; no, vi se možete još spasti. Opametite
se i spasite, ljudi Božji!
Njegove dalje riječi zagluši novo pjevanje, jer mladi trgovac Drago, koji je sve dosad
šaputao seljančici Mari, naruči u njezinu slavu posebnu pjesmu:
Maro, Maro, sunce ogrijano!
No Kale odmah zatim htjede da se iznova pjeva s Aninim imenom, a onda Ljubo, najprije
Marti, a onda Jeci:
Marto, Marto, od istoka sunce!
I Cigani se tada pomeli pak spominjali sad jedno, a sad drugo ime, a Ljubo tražio da se te
pogreške isprave i neprestano ozvanjala ista pjesma.
136