Dinko Å imunoviÄ

More documents

Recommendations

Info

<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti Doktor Milin ne znade što bi primijetio: u njemu se zatalasaše davne uspomene kao na vjetriću u polju klasje. Osjećaše kako u tome domu trepti vječita mladost, pa kao da i sam čuje pjesmu i ljuljuškanje u krilu majčinu. I u polusnu smiješio se kao dijete, a u dubinama je tutnjala vječita sila koja se ne vidi. VII. Tek je svitala zora kad se Milin i Obrad vraćahu istim putem k Malim Goricama. U nježno osvijetljenim dubravama sve bilo tiho osim što je vjetrić lagano šumio oporim lišćem golemih drveta. Liječnik se okretao da još jednom vidi Gavranove kuće prije nego ih krošnje zakriju, pa da bi ugledao i slap. No čuo se jedino daleki šum, a kadikad i ona tajanstvena buka ispod zemlje. U studenoj zori koračali su brzo jedan uz drugog, ali nisu progovarali: ljekara je u grlu čežnja stezala, a Obrad se teško zamislio. Svako malo pogledao je jabučicu kubure i ručicu handžara što su iz torbe virili, znajući kako se od njih rastaje zauvijek. Kad Milin od staroga Bogdana ne htjede ništa primiti za dangubu i trud a pohvali mu oružje, na odlasku mu daruje kuburu i handžar. A bijahu tako vješto srebrom pulijani i kamenčićima šarenim okićeni, da ih poljubiš. Sad se je, čim dođu u Male Gorice, trebalo od njih rastajati, i Obrad ne mogaše da prikrije tugu. Milin je znao kako bi momčetu bilo draže da je starac poklonio sve ono žutih cekina sa dna kovčega, i bijaše mu žao što prihvati onaj dar. Znao je da njima junaštvo i ženska ljepota vrijede više od svega pod nebom i da je ovaj dobri momak tužan zbog njega. - No sada je već kasno - mišljaše - a u njih je i tako puna kuća oružja ništa goreg od ovoga što mi je darovano! Sunce granu i zatitra po vlažnoj zemlji kraseći dubrave stotinama šara; ptice zacvrkutaše, ali ona dva putnika niti što vide ni čuju. - Ima li Smilja đerdan? - zapita Uroš nenadano kao da mu tek sada pade na um dobra misao. - Smilja, veliš? Pa njoj je istom šesnaest godina, i još joj ne udesiše veliku opremu. Đerdan je njezin malen, od sama tri reda i jednog dukata pod grlom. - U mene je neko pedeset talijera, znaš od onih dvostrukih što je ženska glava na njima. Meni ne trebaju, pa dođi sa mnom u Dobropoljce: to ću Smilji pokloniti neka ih nosi za spomen. - A jesu li provrćeni? - Nisu, ma to je lako. - Uistinu ćeš dati? A djedo tebi još onaj mali, ispisani buzdovan. I njega si hvalio. A rana, veliš, brzo će nestati? - Da, sasvim bez traga! - reče Milin da još većma razveseli Obrada. Sad su koračali uzbrdicom, i zato su šutjeli. Milin se zadubio u misli o tim ljudima koji mu jučer bijahu nerazumljivi: - Oni su strašni kao zimski vukovi i dobri kao djeca... Jako su nazadni te mrze sve što je novo i tuđe, pak bi ih trebalo upitomiti! No ipak, ta nas je mržnja nekad spasla, i možda ne bi bilo dobro da već sada posve izumre! 182
<strong>Dinko</strong> Šimunović: Izabrane pripovijesti Tako je razmišljao stari liječnik i duboko uzdahnu: sjetio se porodice raštrkane po svijetu i pustoga doma u koji se vraća. Ni očinske, ni sinovske, ni bratske ljubavi. Od nikoga ni milovanja pod stare dane! Hodili su, hodili, a navrh brda što se rušilo k Malim Goricama sjedoše. Odatle su vidjeli Ponikve u planinama što ih je kroz bistri uzduh ožarilo sunce i slap što se na tamnilu brda činjaše kao prašina od srebra. Milin potraži očima Gavranove kuće i poznade ih: nad stojnom uzdizao se dim, visoko, visoko, prema vedrini neba i ne mutio je. Njegova duša razdraga se od pomisli na sve što je bilo i što će biti na tome breščiću: ljetni hlad i miris dubrava, štropot jesenske kiše i spremanje žitka u podrum; snježne mećave, toplo ognjište i priče; Božić, pirovi i krsno ime, pa sve drugo što raduje onu čeljad koja su daleko od onih što im je svaki dan u godini posve jednak... A on, eto, od svega toga neće ništa ni vidjeti ni doživjeti. Ali ne zato što je star. Djed Bogdan je mnogo stariji, pa je sretan. A iz njegova srca je nestalo radosti što se odrekao doma i majke zemlje. Sjedio Obrad i stao misliti naglas: - Ja ću se vratiti s talijerima kao sjutra, u zoru, svratiti se u viganj i provrćene talijere Smilji istresti u krilo. A u petak osvjetlati buzdovan... - On će se vratiti i naći će svoje! - pomisli Uroš. Njemu će se radovati, i on njima, a ja ću među ljude što ni sami porodice nemaju. Obrad postade nemiran, pa se dignu te nastaviše put. Duboko, duboko pod njima prostirala se nizina gdje se lijeni potoci razilazili u široke močvare, gdje se podižu nove kućice tankih zidova s velikim otvorima, pa nove crkve i crkvice čudnih imena. Tu bili i ljudi s klobukom na glavi iza pluga, te žene u odorama kao žabe puhače. No sada sve to zastiraše magla što vonja kao tek izgorjela kuća, a iz nje gdjegdje virili krhki jablanovi, njih svake godine zapadni vjetar mnogo povali. I silazeći strminom, liječnik se obazre da bi još jednom vidio Ponikve i Gavranove kuće, ali već ih je njegovim očima zaklonio brijeg. No i sada kao da je vidio mili pogled i čuo krotke riječi nevjeste Bogdanove: - Ostani, siroto, kod nas! 1927. 183
Page 1 and 2:
Dinko Šimunović Izabrane pripovij
Page 3 and 4:
Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
Page 5 and 6:
Page 7 and 8:
Page 9 and 10:
Page 11 and 12:
Page 13 and 14:
Page 15 and 16:
Page 17 and 18:
Page 19 and 20:
Page 21 and 22:
Page 23 and 24:
Page 25 and 26:
Page 27 and 28:
Page 29 and 30:
Page 31 and 32:
Page 33 and 34:
Page 35 and 36:
Page 37 and 38:
Page 39 and 40:
Page 41 and 42:
Page 43 and 44:
Page 45 and 46:
Page 47 and 48:
Page 49 and 50:
Page 51 and 52:
Page 53 and 54:
Page 55 and 56:
Page 57 and 58:
Page 59 and 60:
Page 61 and 62:
Page 63 and 64:
Page 65 and 66:
Page 67 and 68:
Page 69 and 70:
Page 71 and 72:
Page 73 and 74:
Page 75 and 76:
Page 77 and 78:
Page 79 and 80:
Page 81 and 82:
Page 83 and 84:
Page 85 and 86:
Page 87 and 88:
Page 89 and 90:
Page 91 and 92:
Page 93 and 94:
Page 95 and 96:
Page 97 and 98:
Page 99 and 100:
Page 101 and 102:
Page 103 and 104:
Page 105 and 106:
Page 107 and 108:
Page 109 and 110:
Page 111 and 112:
Page 113 and 114:
Page 115 and 116:
Page 117 and 118:
Page 119 and 120:
Page 121 and 122:
Page 123 and 124:
Page 125 and 126:
Page 127 and 128:
Page 129 and 130:
Page 131 and 132: Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
Page 181: Dinko Šimunović: Izabrane pripovi
show all

Dinko Å imunoviÄ

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?

Dinko Å imunoviÄ