Dinko Šimunović

Dinko Šimunović: Izabrane pripovijesti
Ali je njezina djevojčica sjedila nepomično i bez suza, glavu naslonila na dlane i lakte o
uzdignuta koljena, pa joj se činilo da i nje i svega svijeta nestaje u mrtvoj tišini što je
pritisla dubravu.
Još ne bijaše nastupila noć, pa nebo blago svjetlucalo i samo gdjegdje sinulo malenom
zvijezdicom, a braća se Petričina kod vatre nečemu zvonko nasmijaše.
Zatim se očuje više kuće štropot i meketanje nečijih koza, što su prolazile, na glasan
pisak dipala na prekid, a mala se Petrica trzne i ustavi dah.
Pa istom onda kad diple daleko u dubravi sasvim zamukoše, obliše djevojčino blijedo
lišce tihe i gorke suze.
VI.
Petričina se žalost te noći pretvarala pomalo u srdžbu i prkos, misleći sve više na nepravdu
nanesenu joj od ljubljene čeljadi.
Otimaju joj đerdan koji je napokon samo njezin i kome se toliko radovala, a za Juričinu
trgovinu, što je se ne tiče. Pa eto, zbog te neke trgovine i nju je zaboravio, pa i ne dolazi
više, a siromašak Boško misli kako će prodati sve koze i svojoj djevojci skovati đerdan od
samih cekina. I kad bi joj god pale na um te riječi, uskrsli joj pred očima njegovi tužno
spušteni uvojci, i sjetila se onih cjelova kojima je obasu kad joj nađe u dubravi izgubljeni
cekin.
Spomenula se i one večeri kad je Jurica prvi put bio kod njih na sijelu s ujcem, i Đurine
pjesme uz gusle, gdje djevojka žali za košuljom zlatnom jer je svoje oči isplakala pletući
je tri godine dana.
Uvečer jedva se nakanila da legne, pa i onda nije bilo sna na oči, već sjedala, lijegala,
uzdisala i govorila sama sobom, sve dok je plavušastu mjesečinu nadjačalo bijelo svjetlo
dana.
Kod njezine postelje bio kovčeg pun svadbenog ruha, pa talijeri i dukati za nesuđeni
đerdan. Čim je svanulo, skoči opet k njemu da ih zvekećući prevrće. Ali ne zaplakala, već
je smrknuta lica srdito mislila na ujaka Tanu i na Juricu, koji je bio glavni krivac njezinoj
tugi.
No Petrica se tada varala, jer je ujaku Tani bila draga kao zjenica, a Jurica je ljubio od
svega srca i neprestano smišljao kako da obogati, samo da njoj pribavi svako obilje, a ne
vidi je da trudi kao druge. Baš toga dana kad je s mržnjom mislila o njem, smještao Jurica
novo pokućstvo u svoju lijepu bijelu kućicu i radosnim smiješkom mislio što bi još trebalo
nabaviti da joj ugodi, da je iznenadi i obraduje. A o đerdanu ni pomislio nije, sve otkad
je Tane pristao na želju, već se kadikad radovao koliko će dobiti kad se tim novcem u
trgovini posluži i tako lašnje svojoj Petrici priskrbi bezbrižno življenje.
- Ona je još dijete - mislio Jurica u sebi - pa neće sa mnom ostati seljakinja kao druge, već
onaka gazdarica, kakve sam viđao po tuđem svijetu: bavit će se domaćim poslima i iza
koje vrijeme imat će svoje sluge, da joj ne treba niti iz kuće kad je ne bude volja. Samo da
je dovedem što prije pa će me ona, od sreće, ljubiti sve jače.
Tako je mislio razgledajući lijepe svoje sobice, a onda prihvatio knjigu računa i zadubio
se u brojeve, koji će njemu i Petrici donijeti obilja i mira već sada pa zajamčiti tihu i bez-
121